Brat magarac
Come back
Mogu li reći da sad živim? To je relativno. Shvaćam ozbiljnost svakog trenutka i osjećam teret starenja, prijelaza iz jednog perioda života u drugi, koji iziskuje mnogo više odgovornosti. Opet se vode isti ratovi, opet se pada i ustaje. Ali sada znam pasti, i u postojanosti biti svoj. Štošta se mijenja u kratkom razdoblju, ali kako davno napisah, jedino Bog ostaje isti - pravedan i milosrdan, Istina i Ljubav.
Ponekad srce treba sakriti na neko skrovito mjesto, gdje ga malo ljudi može vidjeti. Ponekad se treba povući u pustinju, da se učvrsti ostatak.
Sjediti u tišini srca i pustiti da djela govore. U djelima prepoznavati smisao svakoga trenutka. Pronaći svoj malen trenutak u svemiru. Krhkost je temeljno obilježje ljudskog roda. I ono što nas najviše obilježava jest potrebitost. Potrebni smo drugoga, kao zemlja kiše. Opet me progoni jednostavnost izričaja, kao i nekad. Ali jednostavnost je ujedno i jasan putokaz prema Istini. Vratiti se na izvore, vratiti se Istini koja jedina oslobađa. Usmjeriti svoj pogled u Nebo, ali čvrsto stajati na zemlji. Ljudska egzistencija nije promašenost sudbine, ona je ispunjenje Božjeg plana. Ali, potrebna je kooperativnost. Sloboda, istovremeno blagoslov kao i prokletstvo. Ovisi koja te strana osvoji. Ili kojom se stranom dadneš osvojiti. Tmina je privlačna, ali ona nestaje... Pravilno iskorištena sloboda uvijek pali novo svjetlo. A to svjetlo svjedoči za Njega koji je Ljubav.
