Brat magarac
Predstava
Zapitam se ponekad, koliko toga mogu dati, a ne dajem, koliko mogu biti bolji, a često nisam. I tako prepušten situaciji živim na nekoj ravnoj liniji, bez prevelikih padova, bez prevelikih uspona. Zove li se to konačno smiraj ili je to tek nagovještaj nečeg novog i zasad nespoznatljivog. Izlazim među ljude i ne stavljam maske. Jer shvaćam da igra skrivača nema smisla, jer previše je maski na ovoj pozornici svijeta, tako da smo izgubili nit predstave. Glavni glumci postali su neki novi likovi koji poput šaptača sugeriraju kakva bi se drama trebala odvijati na pozornici života. I sve nas vode prema nekim tragedijama, prema žalosnim krajevima. A komedija počiva u srcima onih rijetkih koji još pokušavaju uhvatiti pravu nit života. Ona počiva u srcima onih koji ljube istinu, koji pronose tu Istinu poput glasnika ovim svijetom. Onda i svijet počinje svirati neku melodiju koju ne možemo pratiti, već prepušteni notama lebdimo na tihim žicama glazbe koja nas nadilazi. Ta glazba se čuje u rijetkim trenucima, ali ona postoji. I na ovoj pozornici nismo samo lutke. Ne, mi odigravamo svoj komad i izričemo svoje tekstove i igramo igru. Ali svaka predstava završava prije ili kasnije. A tada slijedi aplauz. Kakav će on biti ovisi o nama. O tome kako smo odigrali svoju ulogu. I na koncu, vraćamo se u život.
