WILLIAM BRANHAM je ozbiljno shvaćao svoju službu. Ostao je vjeran svojoj zakletvi i propovijedao je Evanđelje u svakoj prilici, iznoseći svoju vjeru u ljubav i dobrotu Isusa starim prijateljima, poznanicima i strancima. Jedna od prvih osoba koju je priveo Gospodu bio je gospodin Short, zamjenik šerifa koji je otrovao Billovog lovačkog psa Fritza. Slijedili su mnogi. Bill je konstantno svjedočio o Isusu. Nije se bojao govoriti ni na neobičnim mjestima kao što su autobusne postaje, garaže mehaničara, ulična raskrižja i gradski parkovi – gdje god bi mogao naći skupinu ljudi koji bi zastali dovoljno dugo i poslušali. Kao posljedica toga, njegova je vjera neprekidno kušana.
Jedne je nedjelje Bill propovijedao u parku maloj skupini ljudi kad je prolazio čovjek koji je živio blizu parka s vrećicom namirnica u rukama. Bill ga je poznavao. Nekad se taj čovjek školovao za rimokatoličkog svećenika, ali se razočarao općenito u religiju i sad je bio nevjernik. Zaustavio se poslušati na nekoliko trenutaka, žvačući u ustima veliki komad duhana. Konačno je rekao: "Propovjedniče, neprestano govoriš o Bibliji kao da je ona nešto dobro. Biblija je najpokvarenija knjiga ikad napisana. Toliko je zavodljiva da se ne bi trebala nalaziti u literaturi za javnost."
Bill je rekao: "Pa, ovo je slobodna zemlja. Imaš pravo na vlastito mišljenje."
Bivši je svećenik pljunuo smeđu duhansku pljuvačku i za malo promašio Billove noge. "Propovjedniče, vjeruješ li zaista da postoji Bog?"
"Da, gospodine. Vjerujem."
"Vjeruješ li da je taj Isus bio ljudski Bog?"
"Da, gospodine. Vjerujem da je Isus Krist bio čovjek i da je isto tako bio i Bog."
"Vjeruješ li da je u tom ljudskom tijelu uskršavao mrtve?"
"Da, vjerujem."
Čovjek je uzeo komad duhana i stavio ga u usta. "Kad bih ti mogao dokazati da ne može postojati ljudski Bog, bi li to prihvatio?"
"Da, gospodine. Bih."
Čovjek se podmuklo podsmjehnuo. "U redu, propovjedniče, reci mi – koliko osjetila ima ljudsko tijelo?"
"Ma daj, znaš koliko ih ima."
"Da, ali želim da ih ti nabrojiš."
Billy je krenuo: "Vid, okus, njuh, opip i sluh."
"U redu, ako je Isus bio ljudski Bog, kao što tvrdiš da je bio, tada ga mora osjetiti jedan od ovih pet osjeta. Nije li tako?"
Ljudi oko njih su napeto slušali. Bill je oprezno odgovorio: "To se čini logičnim. Zašto?"
"Jesi li ikad vidio Boga?"
"Pa, da. Jedne noći, nedavno, ja…"
"Onda daj da Ga ja vidim," prekinuo ga je taj čovjek. "Ja ne govorim o vjeri. Moj vid je jednak tvome."
Bill je rekao: "Ja sam Ga vidio u viziji."
"Onda daj da ja vidim viziju."
"To ne mogu ja. Samo Bog može pokazati…"
"Istina je da Ga nikad nisi upoznao preko bilo kojeg od svojih pet osjeta."
"Ja Ga osjećam."
"Pa, ako Ga ti osjećaš, daj da Ga i ja osjetim. Moj je osjećaj jednako dobar kao i tvoj. Dovedi Isusa ovdje da Ga osjetim, tada ću vjerovati u Njega."
Bill je uzrujano rekao: "Ja Ga osjećam u svom srcu."
Čovjek je argumentirao: "Onda daj da Ga ja osjetim u mom srcu."
"Kad bi vjerovao..."
"E sad, ne tvoja psihologija. Želim znati istinu." Čovjek je još jednom pljunuo duhansku pljuvačku na Billove noge."
Bill je rekao: "Molim vas, gospodine, nemojte pljuvati na moje noge."
Bivši je svećenik likovao: "Pa, propovjedniče, sad si sav spetljan, zar ne? Nikad Ga nisi vidio, opipao, okusio, pomirisao ili čuo. Stoga, ako Ga pet čula ne osjete, onda Bog ne postoji i ti bi trebao prestati obmanjivati ove ljude svojim glupostima."
Čovjek je imao čvrst argument. Billy se u svom srcu molio za mudrost: "Gospodine, mislim da imate dobre argumente."
Čovjek se cerio. "Počinješ dolaziti k sebi, zar ne?"
"Možda," rekao je Billy, "vi ste zaista pametan čovjek. Imate dobar um."
Ponovno je pljunuo i zadovoljno rekao: "Sigurno da imam dobar um. Moja majka nije odgojila budalu."
"Samo malo. Jeste li rekli da imate um?"
"Pa, naravno da imam um. Nemaju li svi?"
"Je li to ljudski um?" pitao je Billy.
Čovjek se činio zbunjenim. "Što je tebi, sinko? Mora da je tvoj pomućen. Naravno da je ljudski um."
Billy je rekao: "Onda, ako je ljudski um, mora ga osjetiti jedno od ljudskih čula. Nije li tako?"
"Pa, pretpostavljam…"
"Jesi li ikad vidio svoj um?"
Sada je na redu bila uzrujanost nevjernika. "Pa, uh, liječnici bi mogli…"
"Ne, mozak," prekinuo ga je Billy, "um. Postoji razlika između mozga i uma. Mozak je dio koji možeš vidjeti ako pogledaš ispod lubanje. Um su misli koje mozak razmišlja. A ti nikad nisi vidio svoj um, zar ne?"
"Ne, pretpostavljam da nisam."
"Jesi li ikad pomirisao svoj um? Opipao ga? Okusio ga? Čuo ga? Ne, nisi nikad, zar ne? Tako da prema tvom shvaćanju ti nemaš um."
"Znam da imam um," ljutito je rekao čovjek.
"A i ja znam da imam Boga," rekao je Bill, zadovoljan da je jasno dokazao svoj stav. Tada je smislio mudar kraj. U skupini promatrača stajao je mladi momak koji je imao ružu zakvačenu na znački. Bill je posudio iglicu i rekao: "Razumiješ li sada što sam htio reći?" i bocnuo bivšeg svećenika u ruku.
"Hej!"
"Jesi li osjetio to?" pitao je Billy.
"Naravno," povikao je i mršteći se protrljao svoju ruku.
Billy se nasmijao. "Čudno, ja nisam ništa osjetio."
Nasmijali su se i ljudi oko njega.
"Daj da ja tebe ubodem iglom, pa ćeš i ti osjetiti."
Sada je Billy navukao svog suparnika baš tamo gdje je htio. "To je moj argument. Ako prihvatiš istog Krista kojeg sam ja osjetio, onda ćeš Ga i ti osjetiti na isti način na koji Ga ja osjećam."
Nevjernik je otišao ljut i nerazuvjeren. Billy se nije iznenadio. Iako je bio kršćanin samo nekoliko mjeseci, svjedočio je dovoljnom broju ljudi da shvati kako ne može dobrim argumentom promijeniti čovjekov stav. Vjera je otkrivenje koje dolazi od Boga.