Boyan_1989

Dopusti... da se desi...


Dopusti de se desi
Dok mi suze nadiru na oči i teku niz lice
Osjećam neprirodan mir
I dobro, jako dobro znam
Da sam sam si za to kriv!

Dok si ti bila u majčinom trbuhu,
Ja sam gledao promjenu na TV-u,
Rušili su se takozvani blizanci,
Taman kad sam došao iz škole.

Razlika između New Yorka i Zagreba je točno 5 sati,
A ja sam se iz škole vratio oko pola dva,
U 8 I 46 ujutro prema vremenu na Istočnoj obali,
Avion broj 11 udario je u sjeverni toranj.

Dakle, to je bilo u 1 I 46 po Zagrebačkom vremenu,
A ja sam upalio TV možda 10 minuta potom.
17 minuta kasnije avion broj 176 udario je Južni toranj,
I to sam imao prilike vidjeti na TV-u uživo.

Prije toga, naslova nije bilo, ili možda nešto o eksploziji,
Nakon toga, naslov se instantno promjenio u:
“New York under attack”, i… sve se promjenilo.
S obzirom da su mi prva sjećanja vezana uz izvještaje sa bojišnica,
I slike eksplozija, gorućih tenkova, kuća i uplakane djece,
Eksplozije blizanaca nisu na mene ostavile nekakav dojam,
Osjećao sam uzbuđenje više nego išta, jer znao sam,
Da će se sve promjeniti ovako, ili onako,
A bilo mi je dosadno, krvavo dosadno.

Danas se svijet opet mijenja.
Prije pet godina snimio sam prvi video za svoj YouTube kanal,
I žalio sam se kako su subkulture u Zagrebu potpuno odumrle,
I kako su ih zemjenili jebeni hipsteri.

Deset godina nitko nije bio metalac, reper, panker, freak…
A danas…
Sve se vratilo… Gledam teenagere u punim opravama,
Bilo da glume pankere, repere ili nešto što ni ne znam što je,
Ali subkulture su se očito vratile. I sve je po starom zar ne?
A ne… Nije.

Jas am ostario. Evo 36… Ali ne, još sam ja mlad ne?
E pa kao što sam ti rekao,
Kad netko živi žešće od Jima Morrisona, a 8 godina duže od Jima Morrisona,
Onda mu nije svejedno, I svaki dan je blagoslov, a svaki odlazak u san,
Neizvjesnost.

Osjećam bolove u prsima,
Probleme sa disanjem,
Probleme sa gutanjem,
Katastrofalan manjak energije,
Preznojavanje i izmjenu vručeg I hladnog tzv. Valunge,
Debeo sam kao svinja i pijem tone slatkih pića,
Drogiram se ilegalno, legalno, a jednako tako i pijem,
I samnom se žele družiti samo sitni krimosti, dileri i ovisnici.

A ja želim nekoga poput tebe…
Nekoga tko ima snove u očima…
Nekoga tko na licu nema gađenje kada me vidi…
Nekoga tko me barem djelomice može razumjeti…
I nekoga tko me neće prezreti zbog prošlosti…
Ili budućnosti…

Svijet se opet mijenja,
Sranja su na pomolu.
Čak i ako mi dobra genetika omogući duži život kao do sada,
Moguće je da nam svijet neće dati priliku.
Zato molim te.
Ova pjesma nije nastala samo tako,
Svaku riječ sam odvagao i promislio.

Shvati je ozbiljno, ali ne pre ozbiljno.

Ne želim više nikoga plašiti, niti unositi nemir u živote.
Jer meni samome treba mir, i pokoja kapljica uzbuđenja.

Stoga…
Razmisli…
Promisli…
I dopusti da se desi.
Ne vjerujem da u tebi nema tog impulsa I te znatiželje,
Nemoj da te strah i nemir blokiraju.

Živi hrabro.
Prihvati savjet od onih,
Koji se to nisu usudili,
Pa sada moraju moliti usud,
Za posljednje komadiće prijateljstva,
U ovom strašnom mjestu usamljenosti,
I praznine.