Boyan_1989

Close your eyes, let them come
Its nothing you haven’t seen before
Close your eyes, and let them fight
This shit aint worth living for

From dust we came, and from blood
And to dust we shall return
And there aint no Jesus, that can save you
If you deserve to burn

Take a breath, Don’t be afraid
Cause I’ve never seen you scared
Be yourself, win or lose
And you will meet your faith!

You’re a star, and don’t forget
Nothing ‘s gonna last
Stars implode, and it all explodes
But for that we have to wait

Nothing matters, except your soul
That one thing shines bright
And if you listen, it will guide you
Through the darkest night

So come on girl, and make your way
And theres nothing wrong with that
Put aside, all dead weight
Sometimes you need to forget




And if they hurt you, don’t forget
You once helped me when I was weak
And if you ever, helped a stranger
That you are wrong, you should never think

Heal your wounds, and fall asleep
And in your dreams we’ll be
All the people you touched and moved
Will help you to break free!

Dopusti... da se desi...


Dopusti de se desi
Dok mi suze nadiru na oči i teku niz lice
Osjećam neprirodan mir
I dobro, jako dobro znam
Da sam sam si za to kriv!

Dok si ti bila u majčinom trbuhu,
Ja sam gledao promjenu na TV-u,
Rušili su se takozvani blizanci,
Taman kad sam došao iz škole.

Razlika između New Yorka i Zagreba je točno 5 sati,
A ja sam se iz škole vratio oko pola dva,
U 8 I 46 ujutro prema vremenu na Istočnoj obali,
Avion broj 11 udario je u sjeverni toranj.

Dakle, to je bilo u 1 I 46 po Zagrebačkom vremenu,
A ja sam upalio TV možda 10 minuta potom.
17 minuta kasnije avion broj 176 udario je Južni toranj,
I to sam imao prilike vidjeti na TV-u uživo.

Prije toga, naslova nije bilo, ili možda nešto o eksploziji,
Nakon toga, naslov se instantno promjenio u:
“New York under attack”, i… sve se promjenilo.
S obzirom da su mi prva sjećanja vezana uz izvještaje sa bojišnica,
I slike eksplozija, gorućih tenkova, kuća i uplakane djece,
Eksplozije blizanaca nisu na mene ostavile nekakav dojam,
Osjećao sam uzbuđenje više nego išta, jer znao sam,
Da će se sve promjeniti ovako, ili onako,
A bilo mi je dosadno, krvavo dosadno.

Danas se svijet opet mijenja.
Prije pet godina snimio sam prvi video za svoj YouTube kanal,
I žalio sam se kako su subkulture u Zagrebu potpuno odumrle,
I kako su ih zemjenili jebeni hipsteri.

Deset godina nitko nije bio metalac, reper, panker, freak…
A danas…
Sve se vratilo… Gledam teenagere u punim opravama,
Bilo da glume pankere, repere ili nešto što ni ne znam što je,
Ali subkulture su se očito vratile. I sve je po starom zar ne?
A ne… Nije.

Jas am ostario. Evo 36… Ali ne, još sam ja mlad ne?
E pa kao što sam ti rekao,
Kad netko živi žešće od Jima Morrisona, a 8 godina duže od Jima Morrisona,
Onda mu nije svejedno, I svaki dan je blagoslov, a svaki odlazak u san,
Neizvjesnost.

Osjećam bolove u prsima,
Probleme sa disanjem,
Probleme sa gutanjem,
Katastrofalan manjak energije,
Preznojavanje i izmjenu vručeg I hladnog tzv. Valunge,
Debeo sam kao svinja i pijem tone slatkih pića,
Drogiram se ilegalno, legalno, a jednako tako i pijem,
I samnom se žele družiti samo sitni krimosti, dileri i ovisnici.

A ja želim nekoga poput tebe…
Nekoga tko ima snove u očima…
Nekoga tko na licu nema gađenje kada me vidi…
Nekoga tko me barem djelomice može razumjeti…
I nekoga tko me neće prezreti zbog prošlosti…
Ili budućnosti…

Svijet se opet mijenja,
Sranja su na pomolu.
Čak i ako mi dobra genetika omogući duži život kao do sada,
Moguće je da nam svijet neće dati priliku.
Zato molim te.
Ova pjesma nije nastala samo tako,
Svaku riječ sam odvagao i promislio.

Shvati je ozbiljno, ali ne pre ozbiljno.

Ne želim više nikoga plašiti, niti unositi nemir u živote.
Jer meni samome treba mir, i pokoja kapljica uzbuđenja.

Stoga…
Razmisli…
Promisli…
I dopusti da se desi.
Ne vjerujem da u tebi nema tog impulsa I te znatiželje,
Nemoj da te strah i nemir blokiraju.

Živi hrabro.
Prihvati savjet od onih,
Koji se to nisu usudili,
Pa sada moraju moliti usud,
Za posljednje komadiće prijateljstva,
U ovom strašnom mjestu usamljenosti,
I praznine.

Počnimo sa jednom starom pričom koju napisah kao 18togodišnjak krajem trećeg mjeseca 2007. godine! Pa eto:

Marin se Vratio

Vrata su kao i uvijek, bila otvorena. Alkoholne pare u zraku su bile ipak, još sigurniji znak od otvorenih vrata. Marin je bio kod kuće. Pogledao sam u kuhinju - ništa. Sobe - ništa. I tada sam prošao pored kupaone, vrata su bila poluotvorena. Marin je ležao na podu i spavao, glasno je disao pa sam znao da nije ništa ozbiljno. Pored njega, boca rakije. U njoj, dovoljno pića da se napune dvije prosječne čašice, sve ostalo je iskapio, zasigurno. Uzeo sam bocu i cugnuo, te zapalio pljugu i zavalio se u fotelju u dnevnoj sobi, nisam ga htio buditi i trpjeti njegove ispade. Probudio se ubrzo, doteturao do sobe i uputio mi kratak pogled kojem nikada nisam mogao odrediti točno značenje, nisam više ni pokušavao. "Daj mi jednu." - ispalio je. Pogledom prema stolu uputio sam ga na stvari koje sam mu ostavio još jučer, bio sam siguran da nije ni pogledao. Hvala bogu, nije se pravio glup u tom trenutku. Po vrečici je potražio kutiju cigareta, za ostalo nije mario previše. Zapalio je. Znao sam da će uskoro početi pjesma, još je bio pijan. Prošao je nekoliko puta prstima kroz gustu crnu bradu koju nije žilet dotakao barem godinu dana. Duboko je (i po mom mišljenju, teatralno) uzdahnuo. "Mali, opet piješ, jeli tako?" - tobože prijekorno je dobacio nakon što je primjetio bocu do mojih nogu. Nasmijao sam se, ali nije mu se svidjelo. "Nemoj ti meni sinko ništa pametovat, piće je problem, osobito za tebe tako nesigurnog i, ovaj, nedefiniranog, jeli tako?" - nastavio je i shvatio sam da se možda razumijemo tako dobro jer se obojica volimo producirati. Ali opet, nikad nisam bio na čistu s njime, tko zna što je mislio s tim riječima. Znao sam iz iskustva da su male šanse da je mislio ono što je rekao. Odgovorio sam: "Dobro, Marine, dovoljno te poštujem i znam da si dio ovoga što si rekao uistinu i mislio, ne želim se sad pred tobom kurčiti s nekim činjenicama koje su možda i tužne, piće je, kao što kažeš, uistinu problem." Nasmijao se blago kao što to samo on zna. "Jesi donio cugu jučer? Ovaj tvoj odgovor treba proslaviti."- rekao je ozbiljno a par trenutaka potom se valjao po podu od smijeha. Ja sam pripalio još jednu cigaretu, uzeo gitaru iz kuta sobe te je počeo uštimavati, bila je tako raštimana da sam odmah skopčao da ju je Marin namjerno raštimao. Kad sam završio s uštimavanjem započeo sam sa solažom koju sam smislio prije par dana. Znao sam da će prestati sa smijehom onog trenutka kad ja počnem svirati. I zaista prestao je, ustao se, zažmirio i počeo izvoditi pokrete koju su značili jedino to da mu je glazba u tom trenutku odgovarala. Kad sam završio uslijedili su kao i uvijek, komplimenti. "Ti bi stvarno nešto trebao napraviti s tom gitarom majstore, ovo je bilo predivno. Ma ne šalim se, uistinu, trebao bi krenuti u tom smjeru, ovo piskaranje ti nejde ni upola tako dobro kao gitara, a što je najgore, ne trudiš se niti oko jednog od toga." Ti njegovi komplimenti mojem muziciranju su me i nakon godinu dana poznanstva i spoznaje da Marin nema ni osnovnog pojma o glazbi, još uvijek hranili, vjerojatno zato što sam strašan egoist, a i zbog toga što sam ga toliko poštivao. Prestao sam sa svirkom i sjetio se da je prije par trenutaka pričao o nekakvoj proslavi a piti s njim, to mi je bila čast, svaki put. "Donio sam cugu, ništa posebno, nekakva votka. U svakom slučaju bolje od onoga što inače piješ." - rekao sam oprezno jer sam bio usitinu umoran pa mi se nije dalo trpjeti njegove ispade.
Shvatio je te počeo potvrdno kimati glavom. "Ok, piti ćemo, imam nešto novca pa idemo u birc da i ja tebe jednom počastim." rekao je bez ikakvog skrivenog značenja iza rečenice. Znao sam da tako nešto može značiti samo jedno. Rekao sam: "Ne brini stari, znaš da ja ne mogu bez toga, imam i danas, samo, molim te, nemoj da bude kao prošli put." Nasmijao se a ja sam posegnuo prema džepu, izvadio sam podeblju vrhčinu iz džepa, primakao sam se stolu te sam neku knjigu za koju nikad nisam čuo iskoristio za radnu površinu. Sa zanimanjem me je gledao dok sam motao joint, o tome nije imao pojma. Već godinu dana otkako smo se družili, on nikad nije bio taj koji je imao trave, ili taj koji je motao. Bio je deset godina stariji od mene ali očito je bilo da sam ja unio travu u njegov život, kad bi se naduvao, ponašao bi se toliko ludo... njegovi ispadi bi se udeseterostručili. Ipak, nije imao potrebu za time, pušio je samo povremeno i samo kad bi prije toga zdrmao količinu žestice od koje bi svaki normalan čovjek bio potpuno neuračunljiv, tada bi za njega provod tek počeo, kao i danas. Ali da je pio, pio je svaki dan, isključivo žesticu, i s tim sam se ja nakon nekog vremena pomirio, čovjeka njegove inteligencije bilo je nemoguće u nešto uvjeriti. Kad sam zamotao, zatakao sam joint za uho. Znao je da ne mogu piti žesticu nakon pušenja trave, nikako nisam mogao. Pive bi u svakoj prilici popio koliko ti srce želi ali na žesticu sam se počeo navikavati tek nakon što sam upoznao njega, prije je uopće nisam pio. Bio je nestrpljiv jer je znao da najprije moramo popiti votku. Što se njega tiče, to je bio najmanji problem, ali znao je da je ja pijem sporo. Do duše, ja sam je pio kao i svaki drugi čovjek, on je bio taj koji je postavljao bolesne standarde s alkoholom. Otvorio je bocu i počeo piti. Pio je žedno, kao da se radi o vodi, bilo tko drugi koga sam poznavao bi uz njegove navike postao invalid u roku od tjedan dana. Ali on ne, on je unatoč tome što je jeo kao nekakva mala ptičica bio krupan. Ja imam 90 kila, on je imao možda malo manje od mene. Ispio je trečinu boce u rekordnom vremenu te podrignuo, nasmijao sam se, nisam mogao vjerovati. Kad mi je pružio bocu, popio sam par gutljaja te složio facu, on se nije nasmijao, samo mi je pokretom ruke pokazao da požurim. Popio sam još pet šest muških gutljaja te mu vratio bocu. Opustilo me je te sam se udobnije zavalio u fotelju i zapalio cigaretu.
On je popio još jednom toliko koliko i maloprije te je ovaj put malo i zateturao. "Stari, dosta je bilo, moramo nešto snage sačuvati i za birc."- rekao sam mu već i sam pomalo pijan. Bili smo podjednako pijani iako je on popio skoro litru i pol žestice a ja svega tri decilitra. Pružio mi je bocu te ispalio uz smijeh: "Onda ti dovrši." Ja sam popio još gutljaj te odložio bocu uz riječi: "Ajmo duvat". Ja sam povukao par serija te potom uzeo gitaru. Dodao sam mu joint i rekao da puši koliko želi, ja sam bio mrtav od alkohola i nisam se htio previše uništiti jer bi onda pristao na njegove ideje i vratio se kući razbijene glave. Marin je bio krupan ali nije se znao tuči, bio je strašno agresivan na momente, osobito kad bi tako puno popio, jednostavno nije podnosio kojekakve primitivce koji bi mu digli živce. Znao je dobiti batina, uistinu gadnih, jer bi ponekad nasrnuo i na više ljudi. Samo sam se molio da ne naletimo na skinheade jer sam po Marinu vidio da je danas osobito raspoložen. Jim Morrison je prema njemu bio nestašni, priglupi dječarac. "Znaš, ove gluposti kojima se bavimo su zapravo najbolji način da dođemo do Boga. Ne treba puno pametovati, ne treba se previše zamarati stanjima svijesti. Ovo tu, to je tako predivno zaigrano da nema tog Boga kojemu se nebi svidjelo, jeli tako? A najbitnije je da mu se sviđa, da ga uveseljavamo. Zaista, na pravom smo putu." - rekao je mrtav ozbiljan. Nikad nije pričao o Bogu, samo kad je bio napušen. Dosao mi je joint od kojega praktički ništa nije ostalo. On je inače pušio lulu, tako da je navikao trovati svoja pluča, nije bilo problema oko prilagodbe na duvanje.
Povukao sam još seriju, toliko mi je ostavio. Ali trava je bila dobra a onome tko svakodnevno puši je potrebno jako malo da ga udari.
Tada je on iznenada prišao polici s knjigama te u ruke uzeo Nietzscheove tj. Zaratustrine govore. Najprije se manijački nasmijao te potom knjigu silovito bacio kroz prozor. Okrenuo se prema meni i rukom mi pokazao da idemo u birc. Izašli smo iz stana te je on pokucao na prva vrata do svojih, nisam znao što pokušava jer nije poznavao nikoga u zgradi, nikoga nije ni pozdravljao. Mlada, zgodna žena u plavoj spavačici je otvorila vrata. S tom crnom bradurinom i u staroj komandosici je izgledao kao neki zagriženi kubanski revolucionar, jadna žena nije ništa ni rekla, samo je s nevjericom ukočeno promatrala. Bazdio je po alkoholu kao tri krčme. "Godinama sam zaljubljen u vas, znate. Vaša ljepota je to što me drži na životu. Od vaših očiju sam naučio više nego..." - povukao sam ga prema liftu što nisam imao običaj raditi. Ispričao sam se i objasnio da je previše popio. Hvala Bogu, žena je bila simpatična i draga, malo se nasmijala valjda još uvijek u šoku te sam shvatio da neće biti nekih problema. Uostalom, Marinu je bilo teško odoljeti, imao je strašnu karizmu i pogled koji bi vjerojatno hipnotizirao i Isusa, te tamne oči su bile prodorne, koliko god on pijan bio. On je za to vrijeme već ležao ne podu lifta te mrmljao neku dječju pjesmicu. Nitko, pa ni on, ne može popiti toliko alkohola i ostati pribran. Znao sam da nema smisla ići u birc. Nekako sam ga podigao i dogurao nazad u stan, do kreveta. Brzo je zaspao. Znao sam da tvrdo spava te sam iskoristio priliku i poljubio ga u čelo. "Stari, volim te." Rekao sam samom sebi jer me sigurno nije čuo. Takvu glupost nikad nebi rekao pred njim. Uzeo sam ono malo votke što je ostalo te izišao van iz stana. Na stubištu sam to popio te zamotao i popušio još jedan joint. Bio sam sjajno raspoložen. Marine, ono što si rekao o našem odnosu prema Bogu, imaš pravo, na pravom smo putu. Bio sam omamljen i zanesen te sam kasnije kad sam se rastrijeznio posumnjao u tu njegovu teoriju. Ali ipak, u tim trenucima dok sam išao kroz park prema doma, bio sam sretan, znao sam da je u pravu.