Bottom seeking Top

Izlazim iz metroa i ostajem zapanjen prizorom ispred sebe. Ulice su pune ljudi nekoliko blokova oko mene. San Fancisco se nalazi na brežuljkastom terenu, pa imam dobar pregled sa mjesta na kome se nalazim. Neki pretpostavljaju da se kojih milijun ljudi sjati u grad za ovu prigodu.

Ali masa ljudi nije impresivna sama po sebi. Ono što mi je nevjerojatno jest da je većina tih ljudi queer. Prolazim kroz masu sa ozarenim licem dječačića zapanjenog nečim što vidi prvi put u životu. Preplavljuje me osjećaj pripadnosti toj masi, osjećam da su svi moja obitelj. Zadivljeno promatram svoju feminiziranu braću i macho sestre, transseksualce i extravagantne kraljice, polugole i potpuno gole egzibicioniste, otpadnike sa margine društva koji inače ne pokazuju svoje pravo lice na radnom mjestu ili u krugu obitelji, ali zato danas sve to obilato i prenapadno naglašavaju, te uživaju u društvu istomišljenika koji ih neće osuditi nego objeručke prihvatiti, zagrliti i izljubiti. Razrogačenih očiju i s osmijehom na licu hodam kao u transu, i u sebi ponavljam: Omigod! Omigod! Omigod! ne vjerujući svojim očima.

Subota navečer. Castro street (gay četvrt) i nekoliko okolnih blokova blokirani su za promet. Muzika trešti sa kamiona i pozornica postavljenih na rubovima ulica. Masa se izvija u ludom ritmu dok je polako prekriva tama i sitne kapi kiše. Jedva se probijam kroz gomilu koja se nagurava ispred pozornica i barova. Uz koju kap alkohola opuštam se i pridružujem plesnom ludilu. Upijam svaki lik, svaki pokret, svaki takt glazbe i skupljam ih u sebi, čuvam ih da mi daju snage kad se vratim u svoju svakodnevnicu.

Prijatelj me jednom upitao: zašto nam treba Pride? Možemo živjeti normalno, ništa nam ne fali, što će nam te prenaglašene gay proslave kojima samo sablažnjavamo društvo? Gledajući ovu queer gomilu, osjećajući se dijelom te velike obitelji, i sudjelujući u kolektivnoj ekstazi, ovo pitanje za mene nema više nikakvog smisla!