Bottom seeking Top

Mick i ja pričamo o problemima u komunikaciji između nas. Chat svaki dan više puta (s kamerom za vikend, a bez kamere tokom tjedna – intranet u firmi ne dopušta). Pokoji e-mail u kojem si pošaljemo sliku ili pjesmu. Telefonski razgovor otprilike jednom tjedno kad mu poželim čuti glas... Mislim da provodimo dosta vremena u komunikaciji, ali pojavljuju se neki problemi.

Vrlo često mi se desi da ne mogu biti prirodan i otvoren zato jer se bojim kakvu ću reakciju izazvati s njegove strane. Postoji nekakav strah u komunikaciji koji vjerovatno ima veze s nastojanjem da ga opet nečim ne povrijedim. To je osjećaj kad želim biti savršen za nekoga, pa umjesto prirodnosti uglavnom nesvjesno prikazujem sebe u nekom boljem svjetlu, odnosno svjetlu koje sam smatram boljim. Nelogično i nerazumno, međutim, to se uglavnom odvija na podsvijesnom nivou. Ono što osjećam u razgovoru s Mickom jest da nisam potpuno opušten kao što bih bio s najboljim prijateljem. Mislim da slično ponašanje mogu primijetiti i kod njega.

Sad se prisjećam priče moje prijateljica Melanie. Prije nego je shvatila da je lezbijka, bila je u puno veza s muškarcima. S njima je uvijek bila jako opuštena i prirodna jer je oni nikad nisu naročito interesirali. A njezini muški partneri su obožavali njezinu prirodnost. U vezama sa ženama primijetila je da je puno manje prirodna zato jer su je te žene puno više interesirale. Umjesto da bude opuštena, ulagala je veliki napor da bi te veze učinila što kvalitetnijima i dugotrajnijima, a samim time je gubila svoju prirodnost.

Što je veće očekivanje u vezi, to je veći strah od gubitka. Što se više zainteresiram za nekoga, to postajem više neprirodan. I time često radim više štete nego koristi. Zašto???