Bottom seeking Top

Uvijek sam bio mišljenja da je usvajanje jedan jako plemenit čin, i uvijek sam želio tako nešto napraviti: primiti u obitelj neko nesretno dijete i pružiti mu ljubav. Mislim da je veliki izazov za roditelje da ne smiju postupati različito prema svojoj i usvojenoj djeci. Taj sam izazov sa oduševljenjem htio prihvatiti. Isto tako, lako je usvojiti djecu dok su jako mala (bebe), a puno teže kad su malo starija. I taj izazov sam želio prihvatiti.

Bit usvajanja jest prihvaćanje usvojene djece poput svoje. Nažalost, neki ljudi jednostavno ne mogu a da ne rade razliku. To me uvijek ražalosti. Nedavno sam s majkom razgovarao o tome. Njezino mišljenje? Ni čuti za tako nešto! Zašto???? Tako vjerna katolkinja koja redovito posti i ide u crkvu, ne želi napraviti tako dobro djelo??? Odgovor: tko zna iz kakve je obitelji dijete, tko zna što se može izroditi iz njega. Molim???? Nisam mogao vjerovati što sam čuo. Onda je uslijedio primjer o nekoj seoskoj obitelji koja je usvojila dijete s kojim je, kad je odraslo, bilo problema, po maminom objašnjenju zato jer je dijete bilo iz problematične obitelji... Pa zar nije vjerojatnije da su novi roditelji krivi ako su loše odgojili usvojeno dijete? Kako nevino dijete može biti krivo??? Odgovor: ne znaš ti kakvih sve ljudi ima i kakvih obitelji...

U crkvi svake nedjelje, redovito na ispovijed, post petkom, a ovakvo razmišljanje??? Nikakvo čudo da sam po drugi put izgubio svoju vjeru... Za usvajanje je sada kasno, ali u zadnje vrijeme ipak razmišljam kako bih volio, kad bih imao mogućnosti, usvojiti HIV pozitivno dijete...