Bottom seeking Top

Moja prijateljica Julija mi je, nakon što je čula priču o grupnjaku, rekla da mi je vrag odnio moral. A ja nemam problema sa ovim što radim zato jer mislim da nikoga svojim ponašanjem ne oštećujem niti vrijeđam. Koja je svrha morala nego da ljudi poštuju i cijene jedni druge na način kako očekuju da se drugi ponašaju prema njima. Sve izvan toga mi se čini pretjerano i lažno moraliziranje iza kojeg se obično skriva teški nemoral. Ima li većeg licemjerja od toga kad svećenik s oltara priča protiv seksa prije braka, a sa strane krši svoje zavjete? Ili kad heteroseksualci kore sve homoseksualce kao nemoralne ljude, a sami varaju svoje žene?

Pitao sam Basilia Pravednog, na osnovu svega što sam mu proteklih mjeseci ispričao, bi li se složio s Julijom? Jesam li otišao predaleko u svom odbijanju društvenih i moralnih normi i pravila? Jesam li stvarno postao nemoralan? Basilio odgovara: "Teško mi je neposredno i jasno odgovoriti na ovo pitanje jer i meni, moram priznati u mnogim stvarima ljudskog života nije jasna granica između moralnog i nemoralnog. Koliko mogu rekonstruirati tvoje trenutno životno stanje, rekao bih da si se ipak malo previše zanio. Čini mi se da te previše povukla želja probati i nadoknaditi sve ono što si proteklih godina sebi zabaranjivao. Pravo kaže Biblija: 'Svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme' i ako neke stvari nisi oprobao kao 19-godišnjak malo je pretjerano nadoknađivati ih s 31 godinom!"

Definicija morala kaže da je to skup pravila ponašanja koja opisuju što je pravo (dobro) a što krivo (zlo). Prema tome, ako ne osjećam da radim sebi ili bilo kome drugome išta nažao, nego se zabavljam i pružam zabavu i drugima, što u tome ima loše? Jesam li u pravu ili sam ipak pretjerao?

Apsolutno se slažem s Basiliovom ranijom konstatacijom da treba naći zlatnu sredinu između djevičanskog iščekivanja princa na bijelom konju i pukog promiskuitetnog ponašanja. Gdje je ta sredina, ovisi koga se pita. Bio sam sinoć vani sa Pedrom i Sidom. Malo smo pričali o našim iskustvima i željama. Sid me je šokirao kad mi je rekao da je nekoliko puta imao seks bez kondoma, da je probao vodene sportove, i da mu je velika želja igrati ulogu roba. Premda sam bio jako iznenađen, svim silama sam se trudio biti tolerantan i ne izgledati zaprepašteno. Pedro nije imao takvih šokantnih priča, ali me iznenadio kad je ispričao da se seksao u WC-u u restoranu, a njegova velika želja je seks u avionu. Komentirajući Sidova iskustva sa vodenim sportovima, Pedro je ispričao da je jedan njegov partner tražio isto, i to veliku nuždu, ali Pedro to nije mogao ni zamisliti. Slušajući sve to osjetio sam se kao nevinašce. Jako mi je zanimljivo slušati takve priče o ljudima koji inače izgledaju sasvim normalno, a u sebi gaje tajne želje koje drugima mogu biti nezamislive i šokantne. Podsjetilo me to na film Kinsey u kojemu ovaj istraživač otkriva razna seksualna ponašanja. Što reći o svemu tome? Ako mene pišanje po nekome nimalo ne uzbuđuje, je li to razlog da takvu osobu smatram nenormalnom? Zar mogu nekoga osuđivati zbog toga kad istovremeno većina društva osuđuje mene samoga zbog najobičnijeg seksa s muškarcima?

Nedavno je u Večernjaku objavljena vijest o otvaranju prvog BDSM bara u Hrvata. Večernjak postavlja pitanje da li je fetišizam bolest ili užitak, ali ne daje odgovor. Mene je najviše dojmio komentar jednog čitatelja koji kaže: "...Pa bilo je i vrijeme... toleriraju se pederi i lezbače, samo je BDSM ostao totalni taboo... smiješno. Ja svoju curu volim obučenu u kožu i zavezanu, te ju malo ispljuskati po guzi, jer OBOJE to želimo, i trpim komentare da sam bolestan od uzornih gradana koji prebijaju svoje žene jer nema pive u frižideru..."

Što je moralno, a što nemoralno ovisi o tome koga se pita. Ako pitamo Sida ili ovog ljubitelja BDSM-a, njihove norme prihvatljivog ponašanja su prilično šire od mojih. Ako pitate mene, pokoji eksperiment kao grupni seks je sasvim prihvatljivo ponašanje. Što se Pedra tiče, za njega je sve što izlazi iz okvira ozbiljne monogamne veze neprihvatljivo. Ako pitamo većinu heteroseksualaca u Hrvatskoj (a i šire), jedino heteroseksualni odnosi su prihvatljivi, uključujući i mijenjanje partnera i raznolika druga šaranja, ali homoseksualnost je striktno u domeni nemorala. Jedan mali broj heteroseksualaca će vjerovatno reći da je jedino moralno imati seks sa jednom osobom u braku, te isto bar pokušati provoditi u životu. Konačno, naše dušebrižno svećenstvo nam govori da je seks i u braku dozvoljen samo ako mu je svrha prokreacija. S time smo eliminirali posljednje tračke morala u našem društvu, definitivno svi idemo u pakao, a smak svijeta je tu iza ugla.

Moral ili nemoral? Who cares! Jebite se ljudi i radite što vam se sviđa. Samo uvijek budite odgovorni prema sebi i drugima. Ne radite drugima ništa protiv njihove volje.