Gradz te gazi

09/05/2019
21:36

U gradu gde nikoga na poznayes a ipak te strah da nitko ne bi slucayno procitao kay pises. Naybolje da nabawim tastaturu na glagoljici.
Kako su ljudi bez smisla kad ih ne poznajes.. zapravo postanu samo dio okoline,stope se s namjestajem,infrastrukturom tramvajem ulicom gradom.
A ti postanes pale sam na svetu i uopce ne ocekujes da te itko primjeti, obrati se tebi..da zapravo oživi i postane deo tvog ziwota.
Nekad cujem da netko doziva moje ime al prevarim se. To su samo uzvici na nekom meni nepoznatom jeziku.
Kad stvarno vidim sretnem nekog s posla slucajno u gradu to me toliko isprepada neugodno, izbaci iz takta, zatece me, kao da me netko uhvatiio u intimnom sanjarenju i onda neznm kaj bih rekla i samo odzdravim produzim dalje bez upostave ikakvog razgovora.
Ignoriram ljude koji mi se osmjehuju vedri su i raspolozeni za razgovor, obrate mi se s nekom njihovom posalicom..
Nekad umisljam da vidim nekog poznatog i onda samo gledam i razmisljam o tome kaj ova osoba tu radi kako je ona dospiyela u moy svet zasto je ovde gde ide da li me se sjeca..?
Zapravo se i sama pocnem osjecat kao dio inventara i jedino kaj mi preostaje je vodit bogati duhovni zivot(mozda namjestaj fakat imma bogat dühovni zivot hmm) i pricat sama sa sobom razmisljat o glupostima a o nicemu smislenom.
I lijepo je kad znas da te nitko u tome nece omesti jer tko te tu zna oni su samo nekakva pozadina slika koja govori i mice se samo vizualizacija koja ti hrani oci, zavarava um.
Duboko ispod,ili iznad ili gdjegod Ali preko te vizualizacije i svjetlosti je mrak mrak mrak..zapravo nema niceg poznatog za mene i to me strasi pretvara u zarobljenika ovog svijeta, nemogu pobjeci moj izraz lica je vecinom tup osmjeh lazan.
Nadam se kao nekom spasenju, to spasenje dolazi u obliku poznatih ljudi i poznatih mjesta vecinom iz hrvacke..zelim se vratit tamo gdje mi je dom poznata okolina i jezik..zelim li to stvarno? I Toga me strah