|
borut
26.03.2025., srijeda
Proljetni izlazak
Ugodno proljetno jutro. Vesna i ja se spremamo za izlazak – ona izgleda odlično, kao i uvijek. Ima dogovoren pregled kod obiteljskog liječnika. Sve obavlja brzo i efikasno, a ja je pratim do lifta koji nas vodi u podzemlje iste poslovne zgrade. Tamo, na parkiralištu, gdje smo ostavili auto, vlada žamor – kamioni dolaze i odlaze, opskrbljuju malu samoposlugu koja se nalazi odmah pored. Trebamo i mi nešto kupiti, pa ulazimo unutra.
Samoposluga je skromna, s uskim prolazima između polica. Vesna i ja se vrtimo među njima, razgovaramo i smijemo se. U jednom od prolaza dvije žene živo pričaju. Pogledaju nas, osmjehnu se i zaustave nas. Komentiraju kako je lijepo vidjeti nasmijan par koji tako dobro izgleda. Vesna ostaje s njima u razgovoru, a ja odlazim na blagajnu, plaćam i izlazim van.
Na parkiralištu – prometni kaos. Jedan kamion manevrira, nekoliko automobila pokušava izaći ili se ugurati u slobodno mjesto. Opasno je prolaziti. Stajem na izlazu iz samoposluge i čekam Vesnu. Pored mene izlazi i jedna žena, gura kolica puna svega i svačega. Zastane, ljutito uzdahne i počne se žaliti na arhitekta koji je projektirao ovaj užasan objekt, gdje je na svakom koraku potencijalna opasnost. Slušam je i odlučim se našaliti. Stavljam ruku na prsa, širom otvaram oči i ozbiljnim glasom izjavim:
– Ja sam to projektirao.
Njeno zaprepaštenje – neprocjenjivo! Oči su joj se razrogačile, a vilica se gotovo spustila do tla. Njezina reakcija teško se može opisati riječima, ali zamislite trenutak kad vam se cijeli svijet izokrene – upravo tako je izgledala. Brzo joj se ispričavam, a onda nastavljamo razgovor, sada već kroz smijeh. U tom trenutku dolazi Vesna i preuzima inicijativu. Razgovor postaje još vedriji, simpatičniji – smijeh se širi kao među starim prijateljima.
Nakon srdačnog rastanka, promatram kako se ta ista žena približava malenome crvenome džipu. Počinje trpati stvari u njega, a ja prepoznajem to vozilo – bio je parkiran tako nespretno da sam se jedva progurao do svog auta. Brzo hitam prema njoj i, s odglumljenim negodovanjem, upitam:
– Ma tko je mogao ovako parkirati?!
Pogleda me i u tom trenutku njezin smijeh eksplodira. Više nije mogla stati. Smijemo se zajedno, gotovo suznih očiju. Vesna me povlači za rukav, vrijeme je da krenemo, a ja se i dalje smješkam – još jedno neobično, ali veselo jutro iza nas.

|
12.03.2025., srijeda
Rođendan u prirodi
Cijela obitelj. Samo Gregora nema.
.
|
Umjetna inteligencija Vesni za rođendan
Otvorio sam moj chatbot napisao prvu i posljenju rečenicu i zamolio ga da u tri odlomka doda još 350 riječi:
Moja Moja sam te zvao toga ljeta 75-te, a gledao sam more i molio da tvoj dodir ostane vječno. Sunce je milovalo tvoj osmijeh dok smo bosonogi hodali po vrelom pijesku, a valovi su nam šaptali priče koje smo tek počeli pisati. Svaki povjetarac donosio je miris soli i tvoje kose, svaki pogled bio je obećanje da ćeš uvijek biti tu. Tih dana ništa drugo nije postojalo osim nas dvoje, naših ruku spletenih u nekom neizgovorenom zavjetu. More nas je gledalo i znalo je – ljubav kakvu smo mi tada imali bila je od onih rijetkih, vječnih. Kad su zvijezde palile noć, ti si bila moje svjetlo, moj dom u svakom trenu, u svakom dahu. I znao sam, već tada, da ću te zvati Moja – uvijek i zauvijek.
Godine su prolazile, a mi smo zajedno gradili svoj svijet. Svaka godina donijela je novu snagu, nove borbe, ali i nova nježna jutra ispunjena smijehom i dodirom. Podizali smo dom, u njemu ljubav, u njemu našu obitelj. Naučili smo se držati jedno za drugo i kad je bilo lako i kad su vjetrovi bili jaki. Gledali smo kako se naši snovi pretvaraju u uspomene, kako nam ruke ostaju isprepletene dok djeca rastu, kako se naši pogledi i danas, nakon svih ovih godina, razumiju bez riječi. Ti si uvijek bila oslonac, melem za dušu, najnježniji dio mog srca. U svakom koraku kroz život, bila si moj putokaz, moja sigurnost, moje utočište. A ljubav koju smo tada obećali, još uvijek stoji, čvrsta i nepokolebljiva, baš kao i prvog dana.
Danas, kada ti želim sretan rođendan, gledam te istim onim očima kao onda, one večeri kad je more pjevalo samo za nas. S godinama su se mijenjali dani, ali ne i ono što osjećam kada te pogledam. I dalje si ona ista djevojka s toplim osmijehom, ona čija ruka savršeno pristaje u moju. I dalje si moje svjetlo u svakoj noći i sunce svakog mog jutra. Svaki tvoj osmijeh i svaki tvoj pogled podsjećaju me da ljubav nije samo trenutak, već život koji živimo zajedno. Hvala ti za svaki trenutak, za svaki dan, za svaku godinu. Ostala si Moja, samo Moja.
|
|
|
< |
ožujak, 2025 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|
|
VREMENSKE PRILIKE U TEL AVIVU,
KOD G-a(Zagreb-Trnsko)
I KOD BARTULA (Micpe Ramon)
A R H I V:
2004.
V, VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2005.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2006.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2007.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2008.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2009.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2010.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2011.
I, II, III, IV, V
VI, VII, VIII
IX, X, XI, XII
2012.
I, II, III, IV, V
VI, VII, VIII
IX, X, XI, XII
2013.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2014.
I, II, III, IV, V
VI, VII, VIII
IX, X, XI, XII
2015.
I, II, III, IV , V
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2016.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, lX, XI, XII
2017.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2018.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2019.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII, IX,
X, XI, XII
2020.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2021.
I, II, III, IV , V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2022.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2023.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2024.
I, II, III, IV, V,
VI, VII, VIII,
IX, X, XI, XII
2025.
I, II, III, IV, V,
VI,
|
|