Marketing
Proljetni izlazak
Ugodno proljetno jutro. Vesna i ja se spremamo za izlazak – ona izgleda odlično, kao i uvijek. Ima dogovoren pregled kod obiteljskog liječnika. Sve obavlja brzo i efikasno, a ja je pratim do lifta koji nas vodi u podzemlje iste poslovne zgrade. Tamo, na parkiralištu, gdje smo ostavili auto, vlada žamor – kamioni dolaze i odlaze, opskrbljuju malu samoposlugu koja se nalazi odmah pored. Trebamo i mi nešto kupiti, pa ulazimo unutra.
Samoposluga je skromna, s uskim prolazima između polica. Vesna i ja se vrtimo među njima, razgovaramo i smijemo se. U jednom od prolaza dvije žene živo pričaju. Pogledaju nas, osmjehnu se i zaustave nas. Komentiraju kako je lijepo vidjeti nasmijan par koji tako dobro izgleda. Vesna ostaje s njima u razgovoru, a ja odlazim na blagajnu, plaćam i izlazim van.
Na parkiralištu – prometni kaos. Jedan kamion manevrira, nekoliko automobila pokušava izaći ili se ugurati u slobodno mjesto. Opasno je prolaziti. Stajem na izlazu iz samoposluge i čekam Vesnu. Pored mene izlazi i jedna žena, gura kolica puna svega i svačega. Zastane, ljutito uzdahne i počne se žaliti na arhitekta koji je projektirao ovaj užasan objekt, gdje je na svakom koraku potencijalna opasnost. Slušam je i odlučim se našaliti. Stavljam ruku na prsa, širom otvaram oči i ozbiljnim glasom izjavim:
– Ja sam to projektirao.
Njeno zaprepaštenje – neprocjenjivo! Oči su joj se razrogačile, a vilica se gotovo spustila do tla. Njezina reakcija teško se može opisati riječima, ali zamislite trenutak kad vam se cijeli svijet izokrene – upravo tako je izgledala. Brzo joj se ispričavam, a onda nastavljamo razgovor, sada već kroz smijeh. U tom trenutku dolazi Vesna i preuzima inicijativu. Razgovor postaje još vedriji, simpatičniji – smijeh se širi kao među starim prijateljima.
Nakon srdačnog rastanka, promatram kako se ta ista žena približava malenome crvenome džipu. Počinje trpati stvari u njega, a ja prepoznajem to vozilo – bio je parkiran tako nespretno da sam se jedva progurao do svog auta. Brzo hitam prema njoj i, s odglumljenim negodovanjem, upitam:
– Ma tko je mogao ovako parkirati?!
Pogleda me i u tom trenutku njezin smijeh eksplodira. Više nije mogla stati. Smijemo se zajedno, gotovo suznih očiju. Vesna me povlači za rukav, vrijeme je da krenemo, a ja se i dalje smješkam – još jedno neobično, ali veselo jutro iza nas.
Post je objavljen 26.03.2025. u 23:37 sati.