Sa recepcije su me kao u èudu gledali dok sam izlazio u rano tmurno jutro. Ni tmasti oblaci se nisu previše obazirali na mene. Neèujno su, kap po kap, nevoljno ispuštali svoju unutrašnjost na ploènike krivudavih ulièica kojima sam se spuštao sve niže prema moru. Tamo je lukobran potpuno smirio valove.
Ispred mene prazna riva. I štekati pusti. S tenda padne po koja teška kap na stol ili na kameno tlo i blago zazvoni, a i najslabiji šum se èuje. Ulazim kroz prva vrata koja su otvorena. Pet ili šest stolova za goste i niski šank. Iz nekog ugla sasvim tiha, tiha glazba. Uz jedan od stolova sjedi èovjek i na neku èudnu napravu stavlja posudu sa vodom. Pozdravljam: "Kalimera!" On ne odgovara nego upita : "Kafes?" Kimnem glavom i rukama pokažem da želim veliku èašu. Gledam ga kako radi, skida sa vatre posudu i vraæa je, mješa, dodaje ... Pet, deset minuta. Možda i duže. Dok mi donosi kavu pita odakle sam. Odgovorim, a on opet pita da što tražim u tako pustom kraju. I dok mrmljam rijeèi kao "mir, tišina, opuštenost, spokoj" i muèim se kako mu to prevesti, on me zamoli da mu pružim mobitel, udalji se i fotografira me. Vraæa mi mobitel i kaže "Galini". Na aplikaciji Shazam otkrivam da sam slušao "Fila me" Stamatisa Kraounakisa. Malim gutljajima dugo, sve dok se nije potpuno ohladila, pijuckam moju kavu.
Izašao sam na praznu rivu i pod prvom tendom pogledao svoju sliku na mobitelu. "Odista, to je to!" Spustio sam se na žalo ispod rive i punio džepove školjkama koje je za svoga gnjeva tko zna kada more izbacilo meðu oblutke.