U ovim krajevima gdje se dugacka, blaga zima nadovezuje na dugo, vruce ljeto, kao da ne postoje ni jesen ni proljece. No pazljivom promatracu ipak ne moze promaknuti.
Posljednjih mjeseci svake godine ptice selice napustaju gnjezdista i krecu jugu u potrazi za hranom. Zaobilazeci Sredozemno more neminovno prelijecu preko Izraela. Zadrze se dan - dva i nastavljaju, s u prolijece istim putom natrag. Domisljati ornitolozi su iskoristili dogadjanja oko isusivanja (isuseno pedesetih godina proslog stoljeca kako bi se sprijecilo sirenje malarije i povecale poljoprivredne povrsine) jezera Hula i kasnijeg pokusaja restauracije istog (da bi se sprijecili propadanje zemljista, podzemni pozari i odtok oneciscenih voda u Genezaretsko jezero), te inicirali da KKL-JNF podigne jedinstveni ornitoloski park pod imenom Agamon Hula. Kroz njega dva puta godisnje prodefilira vise od 500 milijuna ptica zastupljenih sa 390 vrsta. "Zastitni znak" parka su zdralovi, kojih tuda prolijece oko 100.000. I opet domisljati ljubitelji ptica potrudili su se da razbacivanjem hrane po parku u njemu zadrze i preko zime dvadesetak tisuca tih lijepih ptica. Jucer smo im otisli u posjetu. Vesna je vozila (devet kilometara kruznog puta je previse za moje stare noge),
a ja okidao
ili obratno
sto nije uopce bitno, jer smo napravili puuuuuuuuno fotografija (bilo bi ih i vise da baterijski ulosci nemaju svoj vijek trajanja), pa evo nekoliko.
Kad je voda u blizini ne moze bez pelikana, ali se oni ne zadrzavaju predugo.
Ne zovu ih uzalud i nesitima - hitaju onamo gdje ima vise riba i ribica, gdje mogu bez muke napuniti i vrecice ispod kljuna.
Kako ne znam na koji nacin bih zavrsio ovo nabacivanje fotografija, evo za kraj jos jednoga krilatoga stvora koji nece daleko odavde niti na jug, a jos manje na sjever!
Miris me je neodoljivo vukao u kuhinju. Vesna me je krivo pogledala bojeci se, valjda, da bi netko mogao otkriti tajne njezine recepture za spravljanje sipica.
Opijen mirisom poceo sam pripremati stol. Ulozio sam dosta truda trazeci svijecnjak i svijecu, a onda se dao u potragu za nekim dobrim vinom. Iz "tamne sobe" sam izvukao posljednju (citaj: jedinu) bocu "Barkanovog" Emerald Rieslinga iz 2001 godine. Isprobao sam ga, zadovoljan natocio u case i cekao Vesnu da donese jelo. Dosla je i odmah se naljutila, jer da kako ce piti vino iz case za vodu? "A ni svijeca nije odgovarajuce velicine" - dodala je!
Jedan Petar (da ne bude zabune: Petar O.), koji često prigovara da se ovaj blog ne obnavlja redovito, ovih dana kreće na duže putovanje, pa da tamo gdje bude ne zaboravi tko ga je ispratio i tko će ga dočekati, evo kako svoj doživljaj završava škotska spisateljica Morelle Smith:
"Planine se dvigajo precej daleč od Ljubljane, vendar se zdi, da so tudi blizu, ni videti, kot da bi bile ločene, ampak so kot okvir, ki je blizu sliki."
Sa jos 12 polaznika u grupi koju vodi nas osobni trener Aleks iz grupe Meamnim, pokusavam otkriti svoje kvalitete i nedostatke, te nakon ozbiljne analize izraditi sebi strateski plan za ostvarenje ciljeva koje cu si u narednim susretima postaviti.
Sebastijan je preselio u novu kucu. Pozvao me je sinoc. Dok su se raznjici pripremali na laganoj vatri, otvorili smo partiju saha (i bocu Jim Beam-a). Bourbon je tekao brze od igre.
Kasnije su stigli jos neki prijatelji i nije da se bas sjecam svega, ali mi Vesna upravo prica da me je cekala do sitnih sati.