borut
11.06.2010., petak
Kupido
|
Prvi i jedini put ga je vidjela u autobusu koji je vozio sa sjevera za Tel Aviv. Ona je usla u Afuli, a on je vec sjedio tamo skoro na kraju. Autobus je bio pun i smjestila se je pored njega. Poceli su razgovarati i poslije nekoliko recenica njezino lice je ozario osmjeh. On je bio vedar i zabavan. Putovanje je proslo u hipu. Prije nego li je sisao na stanici Einstain zamolio ju je da mu dade telefonski broj. Odbila je, jer da ona ne daje broj mobitela nekome koga poznaje tek sat, dva. On je iz ruksaka izvadio malu biljeznicu, zapisao broj njegovog mobilnog, dopisao jos nesto, istrgao papiric, prasavio ga i iskacuci na vreli telavivski asfalt uzviknuo: "Javi se!". ......  Otvorila je listic i procitala: "Ovaj put Kupido je pogodio u centar!" Krisom je poljubila poruku i pomno je spremila namjeravajuci kasnije nastaviti razgovor. Ali na vecer nije mogla pronaci dragocjene podatke - papiric nigdje nije bilo. Veselja, koje ju je ispunjavalo citavog dana, je nestalo.Oci su se navlazile suzama. Pokusvala se je prisjetiti svega o cemu su razgovarali, mjesta koje je spominjao da bi isla tamo i cekala. Sutradan je otisla na autobusnu stanicu i gledala kroz prozore autobusa koji su stizali sa sjevera. I jos jedan suradan. A onda je danas u casopisu "La Isha" objavljeno njezino pismo (jer sjetila se je da joj je pricao kako subotom cita mamine zenske revije) u kojem ona moli ako netko od citatelja moze "povezati konce", nek' se javi kako bi Kupidova strelica odista pogodila u metu! |
