BBM u svom postu od 11. svibnja donosi fotografije poznatih osoba i njihovih dvojnika "iz mase". Tako nam navodi i slicnost Olivera Dragojevica sa Rudijem Ozicem, a ja se ne mogu oteti dojmu da me na Olivera, zvijezdu hrvatske muzicke scene,
upravo nevjerojatno potsjeca i Gidi Gov, jedan od najpopularnijih izraelskih pjevaca,
a evo, i cujte ga!
...............
... i jos jednom u duetu sa nezaboravnom Ofrom Hazom,
...............
a za kraj evo i malo od Olivera (da, to je muzika koju volim)!!!
Danas sam dobio lijepo upakirani poklon. U maloj kartonskoj kutiji vrecica kafe, zvakace gume i dvije vrecice sjemenki. ... i jos jedna mala vrecica smotana u valjak i na njoj papiric s natpisom "aspaton" (otpaci) da ljuske ne bi zavrsile svuda okolo po podu!
Nije prvi put da se je ptica nasla u "macjoj opasnosti" na nasem balkonu. Nedavno je malog kolibrica spasila Vesna, a danas je bila dovoljna asistencija njegove mame. Pojavio se iznenada na grani pasiflore
pod budnim maminim okom sa strane.
A evo kako je to bilo u pokretu i zvuku, nakon sto se je ptic popentrao na pergolu.
Lucija ceka brata, pa je s tatom posla u jednu zagrebacku bolnicu posjetiti mamu.
Mama pise:
"Luce je bila tu od 2 do 7, sat vremena smo bile same dok se Z. zaletio doma po fen. Uzivala je, slusala ctg, igrale smo se, Z. mi je prolio kavu po nalazima i krevetu, Luce je prolila sok po mom i susjednom krevetu, kuharica je prolila saft po anamnezi... Bas dobro da sutra idem odavde. Luce mi je donijela lubenicu i dinju - pa ih pojela, kekse - pa ih pojela, pecivo i marelice takodjer. Na kraju je pitala sestru moze li i ona vecerati pa joj je dala cijelu porciju, Luce je zahvalila s thank you i sve pojela. Setali smo po bolnici jer je poluprazna (danas je praznik). Rekla sam Z. da vam posalje sliku s vecere, Luci je bolje u bolnici nego na izletu, otvori joj se apetit."
Tata pise:
"Sada mi diktira što da napišem (citat) “saft nije bio baš dobar, a pažgeti (ja sam napisao špageti ali me Lucija ispravila), su bili super, a salata je bila najzdravija i jako fina. Teta kuharica me je pohvalila da sam sve pojela”."
UPDATE (23.05.2008, 11.11):
Mali brat je upravo ugledao svjetlo dana (4.045 kg, 54 cm)!!!
Jutro me je zateklo sa zadatkom: napraviti post o sinocnjem koncertu Davida Broze i Mayumane odrzanom u binjaminskom amfiteatru Suni!
Nista lakse: trebam samo napisati uvodnu recenicu, dva linka, dvije (mozda tri) fotografije, a sve ostalo ce u komentarima reci dame koje su bile na predstavi!
Razlika izmedju hodanja i trcanja je u tome sto kod hodanja uvijek jedna noga mora biti u dodiru sa tlom. Cini mi se da sam posljednji put imao oba stopala u zraku prije godinu dana na onom poznatom cezarejskom trijatlonu za kojega sam se i posebno pripremao. Ni hodanjem se nisam previse bavio pa sam nakon pjesacenja po brdu Gilboa prije mjesec dana osjecao tegobe u misicima citav tjedan. Ali jucer je osvanuo plakat u kojemu je najavljena kosarkaska utakmica imedju reprezentacije moje poslovnice i obitelji Zilber!
Nije bilo nikakve mogucnosti izmigoljiti se i ne izaci na megdan. Protivnicka ekipa je bila spremna na vrijeme
a ja sam cekajuci suigrace pozirao s gosp. Zilberom!c
Zagrijavanje je trajalo dugo, sve dok se nismo svi okupili, a ja sam vec bio mrtav umoran. Igralo se kao da se radi o biti ili ne biti, ne zaziruci ni od grubih prekrsaja,
sve dok mi jednostavno nije izmakao asfalt ispod nogu, pa se nadjoh na podu s ogrebotinama na laktu i koljenu, tako da sam ostatak utakmice promatrao sa strane.
Ukazana mi je i prva pomoc
a onda smo se, cekajuci na krilca, raznice, pljeskavice, rebarca, kobasice, cevape ....c
okusali i u disciplini koja mi jos uvijek donosi pozitivne poene
Brzo sam se skupio doma, ne bih li prikupio snage za novi dan; i znam da se varam, ali sve se cini kao da mi upravo sada zabadaju lakat u slabine...
Cesto cujem kako jedna lastavica ne cini proljece!!! Ali, kad mi ta vjesta letacica sleti u dvoriste i kretnjama nenaviklim na ravno tlo pokusava pozirati,
da bi se za cas sa suhom travkom u kljunu pripremila za uzlijetanje - znam da je i ljeto blizu!!!
Ljudi negoduju zbog kojecega. Ali da ce netko prigovarati jer ja "ne mijenjam tavaju dugo vremena" (a to ce reci da se ne javljam redovito na blogu), ...e tome se nisam nadao! No, takva su vremene i nista se ne da popraviti. Ne trazim opravdanja, jer da sada pocnem pisati gdje sam bio i sta sam radio, sam bih sebi skocio u usta! Ta to je upravo ono o cemu netko zeli biti obavijesten - gdje sam bio i sta sam radio?!!! Ne vjerujem da je bilo kome stalo sta mislim, jer bi bilo previse razloga za razmimoilazenja u stavovima. Kome su moji svjetonazori uopce bitni? A zasto ja bas danas ovo pisem i, zahvaljujuci blagodatima suvremene internet tehnologije, stavljam u okvir dnevnika kojemu ima pristup svatko tko ima minimum znanja o mome materinjem jeziku i listanju internetom? Odgovor je ....., ne, ne, ne, necu nikoga opterecivati mojim razmisljanjima, a nisam bas ni previse dobre volje nakon sto se malocas vratih iz Akre. Tamo sam bio u poslovnici moje banke na nekakvom usavrsavanju za rad sa velikim klijentima koji koriste usluge dviju i vise banaka. Za vrijeme rucka odlucio sam prosetati do ulice u kojoj me je prije cetiri godine ugostio Salim. Priblizavajuci se zgradi pred kojom je tada sjedio zaigrao mi je osmjeh na licu, jer sam vec iz daleka zamjeto da tamo, pred vratima dvokatnice netko sjedi.
I odista, Salim je bio tamo i sa istim onim podozrivim pogledom mjerkao svakog prolaznika ne bi li nasao pogodnog sugovornika, bolje reci slusatelja. Zaustavio sam se i slijedilo je sve sta sam vec jednom dozivio. I blagoslovi su bili isti, i caj kojega je posluzila njegova zena u, ucinilo mi se, onoj istoj staklenoj casi, i otpuhivanje dima u dugackim pauzama izmedju njegovih kratkih i ponekad dvosmislenih recenica. Samo je prica bila druga, jer tu u susjedstvu sjede siva (sedam dana zalosti nakon smrti) za Mojseom. Mojse je umro naglo, nakon kratke bolesti, a slucaj je htio da je istoga dana umro i Mojseov pas. Njih dvoje, Mojse i pas, Hektor se je zvao, svakog dana su prolazili upravo ovuda; u jutro prema ulicama koje vode u polja izvan grada, a navecer su se vracali kuci. Jedan pored drugog, kao uvjezbani par, nekad je Hektor zubima drzao uzicu kojom je bio vezan oko vrata, a nekad je Mojse drzao za uzicu privlaceci Hektora blize nozi da ne bi smetao drugim prolaznicima. Pri svakom susretu Mojse bi pozdravio prvi, Salim bi odgovorio, a i Hektor bi malko mahnuo repom; tek da se i njega primjeti.
"Tko zna sta se zbiva s ljudima i psima nakon smrti?" - zadubio se je Salim u svoje misli uvlaceci dim iz nargile na kojoj je vec valjalo promijeniti skoro ugaslu zeravicu? Mozda upravo sada Mojse i Hektor kroce onim dobro poplocanim puteljkom koji vodi prema vratima ili raja ili pakla, pa sta tko odabere ili sta je kome odluceno? Mozda upravo sada prilaze velikim, bronzanim okovima ukrasenim vratima od mahagonija - najljepsim vratima na tom zagrobnom puteljku? Udaraju zvekirom i vrata se otvaraju. "Da, ovdje je ulaz u raj Mojse i ti mozes unutra, ali za tvoga psa tu nema mjesta; moras ga ostaviti vani, on ce se vec nekako snaci" - sluzbeno ga docekase livrirani vratari. Mojse jos cvrsce stisne povodac na cijem kraju je drhtao Hektor, zahvali, pozdravi, okrene se i nastavi puteljkom koji je postajao sve uzi i nervniji. Cuvari sa vrata zacudjeno gledahu za njima i zatvorise treskom tesku kapiju.
Umorili su se Mojse i Hektor posrcuci po sve losijem puteljku posutom tu i tamo nekom razbijenom kamenom plocom, a prasina je vec punila usta i nozdrve obojoci, a i sumrak se je poceo spustati. Tek kada su se sasvim priblizili zamjetise neugledno zdanje uz stazu, koja se je vec jedva nazirala. Pokuca lagano Mojse na trosna vrata i kada se na njima pojavi starac zamoli ga da mu iznese posudu vode kako bi njegov pas sprao prasinu s gubice, pa da nastave put, jer traze sebi vjecno boraviste. "Ali udjite unutra, ovo su rajska vrata, kod nas cete oboje dobiti i vode i nesto za pojesti, a i topli kutak da prenocite; ako vam bude po volji moci cete ostati ovdje za uvijek" - sa osmjehom je govorio stari covjek. "Samo malo," - iznenadjeno ce Mojse "zar raj nije tamo kod onih velikih vrata s kamenim dovratkom gdje prodjosmo prije otprilike tri sata?" "O, ne! To su vrata za one koji napustaju svoje prijatelje !" - odgovori starcic i pokaze im prolaz unutra.
...a Salim mi, kao i onomad, pokretima tijela dade do znanja da mi je otici, jer jos ima mnogo onih koji zele cuti sta se zbiva na njegovome nenapisanom blogu!