borut
04.11.2007., nedjelja
Jos jedan san
|
Odista sanjam rijetko! Posljednji san kojega sam se nakon budjenja zivo sjecao bio je onaj o voznji vlakom! I nocas sam opet sanjao. Sanjao sam jedan od snova koje sam znao povremeno imati dok sam se jos penjao Biokovom i drugim brdima. Sa dvije razlike, ali! Prva - uvijek sam penjao u cvrstoj stijeni, a nocas u vrlo krusljivoj, gotovo sljunku. Druga - uvijek sam nekako uspijevao doci do cilja, nocas ne! Dakle, bio sam u nekom drustvu gdje sam naletio na F.V. te smo poceli razgovarati o zajednickom prijatelju Z.J. o kojemu dugo vremena nisam nista cuo. F.V. mi je u detalje opisivao sta se sve dogadjalo posljednjih godina sa nasim prijateljem i naporima koje su on i njegova supruga Z. ulagali da bi dosli do djece, te konacno posvojili dvoje sirocadi! I sada se je F.V. zanio u prici i poceo ljutiti, vikati, te je izasao na ulicu a ja za njim. Gotovo je urlao od bijesa dok je ulazilo u sumu zureci nekamo niz brdo. Dok sam trcao za njim "da mi ne bi koja rijec promakla", F.V. se je pretvorio u D.G. (jos jedan prijatelj) koji je bio dosta brzi (inace je poznati pticolovac, kao i Z.J, dok je F.L "obicni". lovac) i manje govorljiv, pa sam ga pri dnu brda pustio da ode, a ja se usmjerio natrag uz brdo. Kako sam napredovao strmina se je povecavala i poceo sam koristiti ruke. Nije mi puno pomagalo, jer nakon svaka dva koraka otklizavao sam korak natrag. Stigao sam i do okomica koje je bilo dosta opasno penjati, jer su mi se oprimci mrvili pod prstima. Odlucio sam prijeciti u lijevo i lagano napredovati prema gore, misleci da ce mi tamo kretanje biti lakse. Tada sam zapazio da mi se od dolje s te lijeve strane priblizava neki covjek u uniformi neke cuvarske sluzbe. Nasao sam dobro odmoriste i sjeo cekajuci da mi nepoznati pridje. Stigao je brzo i rekao da zuri na posao tamo gore, pa je htio skratiti put. Pitao sam ga kako izgleda uspon na onoj strani s koje je on dosao. Odgovorio je da mu se cini da se je tamo nemoguce popeti i da ce on nastaviti u desno, dakle smjerom kojega sam ja nastojao izbjeci. Meni se nije zurilo pa sam ostao kako bih jos jednom procjenio situaciju, a on je zurno nastavio ravno gore. No nije stigao daleko, ostao je desetak metra iznad mene grleci i nogama i rukama ostri brid sipke stijene. Tako je stajao nemocno gledajuci prema svome cilju, a vise se nije mogao ni vratiti na policu do mene. ....................  E, sada ne samo da sam trebao naci izlaz za sebe, nego sam jos morao brinuti i o neznancu koji je iznad mene bio potpuno bespomocan. Povratak u dolinu cinio mi se jedinim rjesenjem, a tamo cu vec alarmirati spasavalacku sluzbu. Ali konfiguracija terena ispod mene odjednom se promijenila. To su sada postale stometarske litice (dakako od krusljiva materijala) s tu i tamo po nekim strmoglavim siparom. Dok sam razmisljao kako cu skociti u strmi i kratki sipar iz kojega moram brzo izaci u desno da ne bih zavrsio padom u vertikalu, ravno preda mnom je poceo ekvilibrirati gimnasticar ciji trapez je bio ovjesen o helikopter sto je besumno lebdio visoko, visoko iznad. Odlozio sam pocetak svog spustanja, razmisljajuci ne bih li mogao nekako iskoristiti prisustvo tog akrobate i... ...probudih se! Jos je bio mrak i sve je bilo tiho, pa sam misleci da jos nije 3.30, jer se susjedov pjevac jos nije cuo (zamislite, tip drzi pjevca u gradskom naselju i svako jutro u tri i po daje prve znake svog prisustva) prizeljkivao da opet utonem u san i zavrsim pricu. Pogledao sam na sat, kad tamo 5.25, zacu se poznati kukuriku i ja ustah "nedovrsena posla" u novi dan! |
