borut
17.08.2007., petak
Jeruzalem, Jeruzalem (2)
Dan mi je prosao u jednom dahu i sa jedinom mislju: opet susresti zagonetnu pjevacicu! Pred vecer sam se konacno zavalio u naslonjac i zadrijemao kako bih se odmorio pred izlazak u jeruzalemsku noc. Iz sna su me trgnula zvona. Kroz otvoreni prozor u sobu su unjihali otkucaji s Bazilike Isusova Groba. Njih dvanaest. Pridruzili su se zvuci i s drugih zvonika prekidajuci noc, dok sam polako otvarao oci privikavajuci se na polumrak. Brzo sam se otusirao, nabacio laganu kosulju s plavim prugama i spustio na plocnik Via Dolorose.  Gotovo u trku sam stigao do poznatog mi gorostasa koji se je kao i protekle noci samo malo pomaknuo u stranu da me propusti unutra. Sve je bilo kao jucer, ista polutama, isti stolovi , cak i isto drustvo tamo u dnu sale odakle su mi, ugledavsi me i prepoznavsi, mahnuli kao staru znacu. Na istom mjestu u sredini dvorane ista visoka sjedalica, ali ... - prazna! Nje nije bilo. Neki nelagodni trnci su mi prosli tijelom dok sam sjedao za isti stol kao i sinoc. Prisao je momak da primi narudzbu, a ja sam samo pogledom pokazao na visoku sjedalicu. "Ne, nocas je nema; mozda vise nikada nece ni doci; tako se je i pojavila prvi put; iznenada je usla s gitarom u ruci, sjela na tu visoku sjedalicu, zaigrala i pjevala; i dolazila svaki dan o ponoci; mozda dva, mozda tri mjeseca i zabavljala goste; nitko joj nije placao, a nije ni trazila nista; eto, otisla je!" ........  Ustao sam ne narucivsi nista i izasao. Lutao sam ulicama tragajuci za svjetlima nocnih barova i ulazio u svaki koji je bio otvoren. Prvo jutarnje crvenilo zateklo me je kod Damascanskih vratiju. Od nekud se cuo pijetlov pijev. Vrata humusije "Abu Ali" u ulici Salah al-Din vec su bila zatvorena. Kamo?, pitao sam se pun neispunjenih nada, a citav jedan dan me je dijelio od noci u kojoj cu je opet traziti!  Oh, Jeruzalem, Jeruzalem! |
