borut
25.03.2007., nedjelja
Trener
"Moj sin ide u treci razred, dobar je ucenik i voli sport, posebno kosarku. Igra za skolsku ekipu trecih razreda u gradskom prvenstvu. Tako je to kod nas u Jeruzalemu - igra se prvenstvo grada izmedju osnovnih skola za sve razrede. Publika su ostali ucenici i roditelji! Prosle nedjelje "nasa" skola igrala je protiv YMKE i ja sam sjedio nisko u prvom redu, odmah pored aut linije igralista.Djecaci su trcali, trudili se i bacali loptu prema kosu kad bi bili dovoljno blizu. Tko je ikad gledao kosarkasku utakmicu moze zamisliti kako izgleda kad desetogodisnjak pokusava hitnuti onu ogromnu loptu u, za njega, astronomsku visinu table na kojoj je kos sa mrezicom. Vrijeme mi je brzo prolazilo, jer bodrio sam "moju" ekipu, ali rezultat se je mijenjao sporo. Tesko je bilo pogoditi obruc kosa - ili je bio predaleko ili su protivnicki igraci ometali pri pokusaju. Utkamica se je blizila kraju. "Moji" su imali prednost od jednog poena, a lopta kod protivnika. Posljednji napad, sekunda do zavrsetka i faul. Dva slobodna bacanja. Tko ne zna, iz slobodnih bacanja svaki pogodak donosi jedan poen! Mogucnost pobjede ako ubaci oba dva, nerijeseno i produzetak ako ubaci samo jedan! Ali i velika odgovornost. On, igrac protivnicke momcadi stoji na liniji za slobodna bacanja. Gledam i dobro vidim, sasvim sam blizu, kako mu se koljena tresu ispod kratkih sportskih hlacica, koje su mu barem broj ili dva prevelike. Oci mu ne primjecujem, uprte su tamo negdje u visinu, no nisam siguran da zapaza ono sto bi htio pogoditi loptom koju mu sudac upravo stavlja u ruke. Prvo bacanje i lopta je dodirnula tablu malo lijevo od obruca i pala na parket. Jos jedan pokusaj! Djecak stoji na istom mjestu, ne zamjecujem nista osim njega i velike lopte koja mu je opet u rukama. On spusta glavu prema lopti kao da ce je zamoliti da poleti ravno i upadne u mrezicu! Ali lopta ima svoje planove, samo dodirne metalni obruc i opet pada mimo, ...kraj! "Nasi" skacu od radosti, vesele se i trce igralistem. I ja bih trebao biti s njima i veseliti se pobjedi, ali ostao sam na mjestu i gledao GA kako je ostao potpuno sam ispod kosa ne znajuci od ocaja sta bi napravio. Ta, zbog njega su izgubili, mogao je barem izvuci produzetak. On je kriv! Ali prije nego li je i pomislio da je tamo bespomocan i napusten, prisla mu je jedna visoka figura i blago ga obgrlila preko ramena. Trener! Sagnuo se i nesto mu govorio na uho. Iako ce samo njih dvoje pamtiti rijeci koje je trener tada rekao, bilo je ocito da se je djecak primirio. Zajedno su se uputili prema klupi gdje je sjedio ostatak njihove ekipe. Zacas, opet su postali cjelina u kojoj vise nije bilo krivca za poraz. I dok su moj sin i njegovi suigraci slavili pobjedu koja ce brzo pasti u zaborav sa odrastanjem sudionika utakmice, ja sam prisao pravom pobjedniku i cestitao mu. A on je vec vodio svoje pulene, od kojih mu najvisi nije sezao do lakta u svlacionicu i objasnjavao im vaznost utakmice koja ih ocekuje u slijedecem kolu prvenstva!" (Jair Enos;Radio Israel, Drugi program; petak, 23. ozujka 2007. |
