borut
18.01.2007., četvrtak
|
Price iz bolesnicke sobe Sazetak osmi Vitalija nisam fotografirao, jer je stigao nocu i vec nakon jutarnjeg lijecnickog obilaska su ga premjestili u sobu s monitorima. Doveli su ga u jadnom stanju i cijelu noc je jaukao zazivajuci Svevisnjega. Oko 5 sati sam ga cuo kako se premjesta na krevetu i ustaje. Lezeci na ledjima okrenuo sam glavu prema njemu i vidio kako se pomice pridrzavajuci se kreveta, a onda je odjednom sjeo na sjedalicu koja se je nalazila uza zid. Poceo se je grciti i cinilo mi se da ce povracati. Pritisnio sam zvonce za pomoc, skocio s kreveta i potrcao u kupatilo po plasticnu posudu. Pruzio sam mu je, ali je on vec povracao po podu. Uletila je sestra i pocela brinuti o Vitaliju. Izasao sam u hodnik da ne bih smetao; ta to je ionako vrijeme za moju prvu jutarnju (i jedinu) crnu kavu. Dugo sam sjedio sam slusajuci pregled dnevnog tiska. Stigao je i dezurni lijecnik da Vitaliju usprica injekciju protiv bolova. Dosla je i cistacica, pocistila nered kojega je Vitalij napravio i pocela sredjivati prostor u kojemu sam sjedio. Opet sam smetao, pa sam se vratio u sobu. Vitalij je mirno spavao lezeci na lijevom boku pokriven bolnickim prekrivacem i, nisam mogao vjerovati, mojim novim, tamnoplavim kucnim ogrtacem kojega mi je Vesna kupila i pripremila za bolnicu. Neseretni Vitalij je prije nego li ce zaspati, osjetivsi da ga zebe, uspio dohvatiti ono sta mu je bilo ruci najblize i dobro se umotati! Tek kada sam se vracao s dorucka zamolio sam od dezurnih da donesu jos jedan prekrivac – ipak je je taj modri ogrtac Vesna kupila meni!  |
