borut
16.01.2007., utorak
|
Price iz bolesnicke sobe Sazetak cetvrti Emanuela su jedno jutro dovela dva vojnika s crvenim kapama zataknutim ispod epoleta na ramenu (padobranci). Hodao je samostalno, ali je djelovao potpuno izgubljen, pa su ga vojnici pridrzavali sa strana. Sa svojih 190 cm visine i 120 kilograma odmah je privukao moju paznju – taj bi igrao u mojoj ekipi (mislim na ragbi igru). Polegli su ga u krevet u hodniku i tu je prospavao 24 sata, onako u jednodjelnom zimskom radnom vojnickom kombinezonu i sa visokim smedjim cipelama na nogama. Nekoliko sam puta prolazio pored njega, ali on se nije micao. Lezao je na lijevom boku sa dlanom ispod glave i jednolicno tiho disao. Sutradan sam ga zatekao za doruckom.  Pricao je kako su ga za vrijeme zanimanja na terenu pored baze u Beit Litu njegovi vojnici (jer on je zapovjednik jedinice u cinu kapetana) dosli pozvati na obrok. On je jednostavno sjedio na zemlji i nije odgovarao. Vec tada je bio bez naocala. Podigli su ga i rekli da ode oprati ruke. Krenuo je prema kanti za otpatke i poceo prebirati smece. Pitali su ga da sta radi. Odgovorio je da pere ruke. Vojnici su shvatili da nesto s njim nije u redu, stupili su u vezu s komandom i dobili nalog da ga odvedu u bolnicu. Dio vojnika su po terenu trazili njegova stvari. Nasli su jedino mobitel, od naocala nije bilo traga! Emanuel je tesko govorio, jer muca od kada je poceo govoriti, prije dvadeset i nesto godina tamo negdje gdje Kazahstan i Rusija granice sa Kinom. Prije osam godina je s roditeljima uselio u Izrael. Nastanili su se u Bat Jamu, gradu juzno od Tel Aviva, ali on vec dvije godine zivi sam u malom stancicu u Givatajimu. Upisao je studij grafike i upravo zavrsava film kojega ce prezentirati kao seminarski rad. Njegovo mucanje kao da se je smirilo kad je poceo opisivati o cemu je njegov film i na koji nacin je kombinirao fotografije i kratke filmove s grafickim radovima. Pustio sam ga da dugo govori ne prekidajuci ga, iako sam malo razumio od struke o kojoj je on odusevljeno pricao. Kada sam sa otpusnim pismom napustao odjel, usao sam u njegovu sobu, gdje je konacno dobio krevet koji se u medjuvremenu za njega ispraznio, i zazelio mu puno zdravlja i srece. Ispratio me je pogledom koji je odavao da, iako me je prepoznao, nije siguran kako ja bas izgledam – jos uvijek su trazili njegove naocale po pjesku i travi! |
