borut
13.01.2007., subota
|
Price iz bolesnicke sobe Sazetak prvi Na hitnom prijemu bolnice "Hillel Jaffe" u Hederi sve je bilo spremno za moj dolazak. Dok je Vesna sredjivala papirnate formalnosti, s gornjih katova se je sjurio Dr. Max da me obodri, a i da bi upozorio osoblje "Hitne" kako mi trebaju pruziti vise od obicnog tretmana!  Odmah su mi izmjerili krvni pritisak, napravili EKG, a Dr. Oskar je sjeo pored mene i ugradio mi one naprave kroz koje ce mi moci uzimati krv i davati infuzije. Vesna je s uzitkom gledala kako se vremesni gospodin igra mojim zilama, prisjecajuci se kolike je muke ona onomad mucila dok su joj "kopali" po ruci trazeci kako bi joj u krvotok unijeti lijek za lijekom. Onda su pozvali momka s kolicima koji me je provozao amo tamo po bolnici na CT i R snimanje, a onda me je ostavio ispred oftalmoloske ambulante gdje sam proveo nekoliko sati na detaljnim pretragama. Evo me pred Hessovom mrezom po kojoj sam, micuci samo bolne oci, zelenim svjetlom koje sam drzao u ruci trazio crvenu tocku koja je bjezala po ploci!  Vrijeme je vec bilo poodmaklo, pa su mi donijeli rucak. Pojeo sam kao da tri dana nisam jeo!  Onda su mi rekli da je sve spremno na Neurologiji i da mogu na odjel. Stavili su mi crvenu narukvicu kao upozorenje medicinskom osoblju da sam alergican na ljekove (ostali pacijenti dobijaju bijelu narukvicu) i upozorili da samo to nije dovoljno, nego da trebam svaki put kad mi daju ljekove napomenuti na sta sam sve alergican. Onako usput su mi rekli da jos nisu imali pacijenta koji je alergican na Acamol, Optalgin i Tramadex (to je kao Andol, Acisal i Plivadon), pa da bi to moglo pricinjavati poteskoce u lijecenju.  Stigli smo na odjel gdje su mi pokazali sobu, a kad su vidjeli crvenu narukvicu uslijedila su brojna pitanja i reakcija da bi trebalo pojacati nocnu dezurnu ekipu kad imaju ovakvoga pacijenta. Vesna mi je pomogla oko presvlacenja i spremanja stvari po ormaricu, te, i ona vec umorna, otisla kuci na pocinak. Sklupcao sam se na mome krevetu i promatrao jednim okom zutu zagonetnu plocicu na krevetu pored mojih nogu. Kasnije, s poboljsanjem vida, sam otkrio da sam spavao na krevetu kojega je 2000-te godine poklonila bolnici izvjesna Rifka Minc u znak sjecanja na preminule clanove njene obitelji. Hvala, Rifka!  Dolazili su jedan po jedan lijecnici i medicinske sestre i svak me ponaosob ispitivao sta mi se je i kako dogodilo, ali crvena ih je narukvica posebno zaokupljala i brinula. Konacno sam utonuo u san iz kojega se trgoh tek kad su se mijenjale dezurne ekipe. Novopridosli su s nevjericom gledali na moj karton negodujuci da sta mi uopce mogu davati ako budem imao bolove! Smirise se tek kad sam se pomaknuo i sjeo na krevet, jer su do tada mislili da sam i nepomican, pa da ce trebati brinuti i o mojih devedesetak kilograma! Prodje prvi dan! |
