borut
02.08.2006., srijeda
Knedle
Pricam ja jutros mojoj kolegici Z., a ona rodjena u Egiptu, kratko, kao apatrid, boravila u Francuskoj i prije tridesetak godina stigla u Izrael, kako sam se zazelio jesti knedle sa sljivama. Ali kako da joj objasnim sta su knedle, kad ih ovdje jos nisam vidio, niti s nekim razgovarao o njima, pa ne znam kako im se kaze niti na jednom od jezika koje ona razumije. Poceo ja kako se napravi tijesto od kuhana krumpira i brasna, pa se njime omota zrela sljiva bez kostice, ubaci u kljucalu vodu i, kad se izvadi iz vode, provalja po pripremljenoj smjesi secera, mrvica kruha i cimeta, pa servira, a ona se mrgodi, slazuci negdje u mislima sve te okuse, te tvrdi da to ne moze biti ukusno, ali... kako nastavih o guzvama u nasoj kuhinji, nekad u Makarskoj, kad bi iza Vesne, koja se je trudila da sta brze pripremi potrebnu kolicinu (medju nama: NIKAD DOSTA), cekali Gregor, Bartul, Mala (jos jedna crna macka) i ja da "ugrabimo" vrelu knedlu i ne okljevajuci poceli odgrizati vruce zalogaje prevrcuci ih zubima i puhajuci istovremeno da se barem malo ohlade prije nego li smjesa dodirne nepca i jezik, te nadrazi osjetila okusa izazivajuci zadovoljstvo, i tako sve do sredine poslastice gdje se krila sljiva koja bi uvijek iznenadila, jer bi bila jos vrelija od tijesta koje se valjda brze hladi, pa bi hitali uzimati novu knedlu ne bi li ona vec bila bliza sobnoj temperaturi i smanjila napetost u ustima, ...to je vec nesto drugo uskliknu Z. ne krijuci zelju da ih i sama proba! ... sad hitam kupit kilo dva krumpira, a Vesna je meka srca! |
