borut
17.11.2005., četvrtak
Koncert
Iz Budimpeste su stigli umjetnici u Izrael. Vec na samom pocetku turneje evo ih u Or Akivi i Vesna je na vrijeme nabavila karte, jer interes je bio velik! Naime, veliki broj Zidova iz Madjarske uselio je poslije Drugog svjetskog rata u Izrael i sasvim je jasno da zele cutiti muziku s kojom su rasli. Zauzeli smo svoja mjesta u dvorani i ustanovili da bitno smanjujemo starosni prosjek posjetitelja. Ljudi su ulazili polagano i popunjavali dvoranu tiho medjusobno razgovarajuci. I sva ta monotonija je trajala dok se nije ugasilo svjetlo, a na pozornicu izisao mali ansambl (klavir, tri violine, dvije viole, kontrabas, klarinet i udaraljke) predvodjen gorostasom, jos k tome odjevenom u bijeli frak, u cijim rukama je violina, koju je drzao, podsjecala na malu djecju igracku. Postavio je violinu pod bradu, podigao gudalo i... sve se je zanijemilo. Zaustavilo se je vrijeme, a sa struna su krenuli tanani tonovi uvertire. Neka melodija, poznata samo onima koji su rasli u madjarskim ravnicama, razlila se dvoranom i razgalila srca ozbiljne publike. Pocelo je mrmljanje, tiho pjevusenje gotovo zaboravljene pjesme. Odjednom, na binu su istrcali plesaci u narodnim nosnjama, cetiri djevojke i dva mladica. Cardas! Do bjesnila divlji cardas! Crvene i crne cizmice su skakutale, jurile daskama i isprepletale uz cijuk djevojacki! Publika je iz pocetne obuzetosti sjetom presla u euforicno raspolozenje i zapocela cupkati i pljeskati u ritmu.  Maestro u bijelom fraku je opet podigao gudalo i nastao je muk. Pojavila se primadona i koloraturama iz neke operete ispunila dvoranu.  Zatim jos jedan sporan, pa alt, dva tenora, bariton i burleskni bas,   izmjenjivali su se pred tri mikrofona koja su bila sasvim dovoljna da ozvuce izuzetno akusticnu dvoranu. No i glasovi su bili mocni pa se je bariton znao i usetati u publiku ili sjesti na stepenice i pjevati bez ozvucenja, a glas je zvonio - bas kako treba!! "Setali" smo ulicama Peste, prisustvovali gala balovima na ugarskom dvoru, jurili ruskom stepom, prosli i europske metropole, a skupa smo pjevali "Jeruzalem od zlata". Pa opet ples, koji je zavrsio razularenom scenom iz kan-kana,  a za kraj, veliki maestro je priredio numeru kojoj bi pozavidio svaki virtuoz. Iz malenog instrumenta izvlacio je sve i moguce i nemoguce. Poceo je bravuroznim koncertiranjem koje se je pretvorilo u nadmetanje sa orkestrom iz kojeg su dolazili najrazlicitiji i najneobicniji zvukovi kao pitanja na koja je maestro nalazio gotovo identican odgovor, da bi opet nastavio u paganinijevskom stilu dok mu nije prisla prva violina iz orkestra, lagano ga dirnula po laktu (jer do ramena nije dosezala), a on je, kao u cudu, naprije pogledao pa postavio ispred sebe i poceo svirati na njezinoj violini.  I onda je maestro zastao, pozivao jednog po jednog sve izvodjace da se pozdrave s publikom, jos jednom znacajno podigao gudalo, kao da ce cisto profesionalno reci: "koliko ste platili, toliko ste slusali", duboko se poklonio i nestao. Upalila su se svjetla, otvorili izlazi na ulice i jesenska mediteranska noc nas je toplo gutala, prepustene sredjivanju utisaka! |
