borut
11.06.2004., petak
S A L I M (nastavak)
...je pokop bio zakazan za isto poslijepodne. Kupio sam si porciju svarme8) i pojeo je putem do autobusne stanice sredjujuci u glavi misli o poanti Salimove jutrosnje price koja je polako blijedila pod dojmovima o vijesti da je umro Noam M. Stigao sam na vrijeme, bas kada su na kolicima dovodili tijelo prekriveno molitvenim salom9) pred neveliku skupinu ljudi koja se bila okupila ispod nadstresnice. Dogovorili su, zbog nesnosne vrucine, da se citav ceremonijal odrzi odmah tu pored mrtvacnice, gdje se je hamsin manje osjecao. Rabin je poceo s molitvom, a muskarci su povremeno glasno odgovarali. Prisao je netko iz Noamove obitelji i kazao Kadis10). Zatim je netko procitao pripremljeni nekrolog. Zene su plakale. Bila je i grupa mladjih ljudi. Izdvoji se jedan visoki, vec procelavi mladic u uniformi izraelske vojske i casnickim oznakama na ramenim i odlicjem heroja na poklopcu lijevog dzepa, podizuci suncane naocle na tjeme dok je prilazio mrtvom tijelu, cije dugacke konture su se nazirale ispod tkanine.Poklonio se je mrtvacu i najavio da ce govoriti u ime svoga brata koji je vec pet godina u Detroitu u Americi, gdje radi za jednu izraelsku firmu. Dok je podizao glavu prosao je pogledom preko prisutnih. Po nacinu njegovog gledanja znao sam da lijevim okom ne vidi, a duboka brazgotina od slijepoocnice pa do preko obrve svjedocila je da je tu najvjerojatnije pogodio metak u nekom od okrsaja. Ja nikada nisam vidio Noama M, rekao je, ali su on i moj brat bili prijatelji jos iz najranijeg djetinjstva, dok se jos moglo trcati po vocnjacima telavivskih predgradja i preskakati ograde koje su ih razdvajale, bez bojazni da ce na vas naletjeti automobil. Ni vlasnici vocnjaka se nisu uplitali u te jurnjave, jer nikakvu stetu im djeca nisu pravila, osim tu i tamo pjedene narance, breskve ili banane, koja je sazrila nakon sto je sama pala na zemlju. Noam M. i moj mladji brat su se nalazili svakog dana i izmedju krosnji zurili prema moru gdje su snovali o dugackim putovanjima i kovali planove za buducnost. Vracali su se kasno. Nasa majka je odobravala ta druzenja, jer su u ucenju Noam M. i moj brat uvijek prednjacili, a ja sam imao svoju klapu. Njihovo djecastvo je bilo naivno i sretno sve dok nepoznata bolest nije prikovala Noama M. za krevet i invalidska kolica. Zajednicka lutanja i skitnje pretvorili su se u stalni bol i iscekivanje cuda. Nastavili su se vidjati i zajedno uciti u stanu Noama M. Ja sam otisao u vojsku i bio primljen na kurs za oficire. Sest mjeseci su mi prosli u ucenju i vjezbanju. Ono sto se od mene trazilo iziskivalo je vise nego sto sam mogao dati. Dolazio sam kuci svakih cetrnaest dana iscrpljen misleci da necu moci nastaviti. Deset dana prije kraja obuke, potpuna tjelesna iscrpljenost i nered u glavi doveli su me do odluke da odustanem. Nisam htio razgovarati s nikim. Jedini cilj mi je bio da se tog petka i subote odmorim, pa de se vratim i nastavim kao obicni vojnik cuvati neku ogradu ili biti neciji vozac. Moj brat me je zatekao potpuno utucenog i bez mnogo razmisljanja nazvao neki telefonski broj i pruzio mi aparat. Stavljen pred gotov cin rekoh: «Salom11)»! «Salom...», odgovori glas s druge strane «...ovdje Noam M!». Nisam mogao odluciti sta dalje, ali slusalicu nisam odbacio, jer me je toplina glasa u kojoj je opet bilo toliko odlucnosti i sigurnosti jednostavno privlacila uza sve moje probleme koji su mi preokupirali misli i cinili da se osjecam jos umorniji. Nisam rekao nista, ali je Noam M. sasvim lezerno nastavio govoriti o nedavnoj posjeti moga brata i razgovoru kojeg su tada zapodjeli i o meni. Slusao sam i ni danas mi nije jasno kako je Noam M. neosjetno presao temu i poceo govoriti upravo o onome sto me je tistilo. O nadcovjecanskim naporima koje treba uloziti da bi se doslo do cilja, o zaboravu bola i svakog osjeta da bi se postiglo zeljeno. Poceo sam odgovarati, a onda i sam zakljucivati, traziti rjesenje, donositi odluke. Nakon pola sata vedro sam se zahvalio Noamu M. na razgovoru, spustio na veceru rijesen nastaviti zapoceto. Sada, kada su godine prosle, stojim pored tebe, pored tvog nepomicnog tijela i trazim rijeci kako ti zahvaliti za ovo – i podize ruku do ramena pokazujuci casnicki cin -, za ovo – pokaze herojski orden -, i za drugi nas razgovor kada si me pozvao dok sam bio povezanih ociju u sobi intenzivne njege gotovo uvjeren da vise nikada necu ugledati danje svjetlo – pridigne ruku do iznad lijevog oka -. Znao si me i tada ohrabriti ..... (svrsetak 13.06.2004.) 8 Jelo od sitnih komada mesa, koje se reze s velikog stojeceg raznja . Cesto sluzi na ulici tako da se njime napuni otvorena lepinja i dodaju razne salate. 9 Zidovi po tradiciji mrtve pokapaju umotane u platno, a ne kako je na Zapadu obicajeno u sanducima. 10 Molitva koju na ispracaju pokojnika govori netko od najblizih srodnika, obicno najstariji sin. 11 Tradicionalni zidvoski pozdrav, a sam rijec znaci: “mir”. |
