SPOZNATI SEBE
To tako naizgled lagano umijeće jako se zakomplicira kada ga počnete sprovoditi u praksi. Jer sa sobom ne nosi samo spoznaju sebe u ovom trenutku i ovom životu nego i shvaćanje svega onoga što ste bili prije i preklapanja sa svim onim što ćete tek postati.
Jer vi, mi, i ja smo skup svega, samo raspodijeljeni na liniji vremena koja nam omogućava da lakše prođemo iskustva na svom putu.
Periodično shvaćanje života ono je što većina nas radi. To bi značilo da dijelimo sebe na dijete koje ide u školu, zatim malo veće dijete koje i dalje ide u školu, odraslu osobu koja je zaposlena i na kraju stariju osobu, vjerojatno u mirovini.
A između toga imamo one manje periode kada smo sretni jer nam je dobro u životu, i malo manje sretni jer smatramo da nam ide lošije nego što bi trebalo. I to je to, život sačinjen od skupa periodičnih elemenata.
Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova.
Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kamo žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno "idu kako ih voda nosi". Postaju dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti. Zbog toga osjećaju da nemaju nadzor.
Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbješnjele vode. Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: "Oh, k vragu!" Ali, tada je već kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalan pad. Ponekad je pad tjelesan.
Ponekad je riječ o financijskom padu. Velika je vjerojatnost da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno.
A poneki fokus na sebe, poneko gledanje samih sebe pretvorite u režiranje filma o tome što bi mi trebali biti, odnosno što mi smatramo da bi trebali biti. Svoji . I onda trčimo kroz život kako bi odradili ono što bi nas moglo dovesti do tačke gdje ćemo biti sretni.
A sistem je takav da ne možmo postati ono što već nismo. Svoji.
Zato je potpuno bespotrebno gledati bilo gdje osim u sebe. I samo je pitanje koliko se dobro možemo opustiti i prepustiti kako bi ugledali ljepotu koja nas tamo očekuje.
Jer mi smo dio svega, a kao dio svega ne možemo biti drugačiji, manji ili lošiji od svega. A sve je upravo to - sve. Početak i kraj ljepote, početak i kraj postojanja, početak i kraj svega. I mi smo dio. Znači, ljepota i postojanje.
Samo filteri nasih prosudbi kroz koje se gledamo, može umanjiti ljepotu koju tamo ugledamo. Ljepotu samog sebe . Ako odlučimo skinuti filtere vidjet ćemo sve, i sve će vidjeti nas.
U tom trenutku shvatimo ono ono sto sad ne shvatamo i nađemo ono sto sad trazimo . Nakon toga pred nama će biti prostranstva u svemu, mi cemo biti prostranstvo, koje više neće imati potrebu za traganjem.
Vrlo je jednostavno spoznati sebe kada se na to odlučimo i maknemo sve predrasude, nešto je teže maknuti te predrasude. Ali to je dio koji u sebi sadrži volju za buđenjem, volju za kreacijom vlastita života, volju za prepoznavanjem i sebe i života, kao onog apsoluta koji jedini postoji.
Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami smatramo veličanstvenim, biti snaga prirode umjesto grozničave, sebične, sitne duše. I zato, krecimo se ali prema unutra.
To je ono pokretanje koje u sebi ne sadrži korake nasih nogu, već korake nase duše, prama opuštanju i prihvaćanju sebe.
Jer ako očekujemo od života da nas prihvati, onda mu to prvo moramo pokazati vlastitim primjerom. Primjerom gdje ćemo zagrliti svoju ljepotu i diviti joj se, dopuštajući vlastitoj duši da pjeva na sav glas, slaveći život u njegovom punom postojanju.
Nakon toga bit ćemo kao svjetiljka koja se upalila kako bi omogućila drugim svjetiljkama da nađu svoj prekidač, jedino tako osjetit cemo ljepotu života, a to je ono što svi tražimo.
|
