Ponovni početak! 4. puta

Neki dan mi je jedan od kolega na poslu, nakon razgovora, odakle sam, kakav sam, zašto sam došao, zašto sam došao i kako sam došau u ovu firmu rekao:
Pa jebate, ti si to nekako... Avanturistički... Došao!

Malo sam razmislio o tim njegovim riječima! i možda i je tako, Možda i jesam došao avanturistički, možda i jesam došao na razmišljajući i srljajući glavom bez obzira! Ali takav sam! Takvoga sam duha i takav ću i ostati. Najveći je problem u tome što niti sam neznam što želim! Trenutno sam zadovoljan!
Sagledavši cijelu situaciju... Ništa mi nefali!
Gladan nisam, žedan nisam, imam se gdje i oprati, imam krevet i lijepo spavam! Obučen sam i odjeven!

Ali opet, kao i svakome čovijeku, ili barem večini čovjekova, fali mi društvo, fali mi ona moja ekipa, oni bezbrižni izlasci... To ništa nemože zamjeniti. To je jedna od osnovnih čovjekovih potreba!

Ja se i dalje držim one svoje da se ne želim vezati s ljudima u Splitu, da ne želim upadati u nekakva društva! Imam svoje prijatelje, ekipu koja me voli! Ne želim opet sve to izpočetka prolaziti. Bojim se ponovno proživljavati razočaranja kada shvatim da me je netko zajebao! A možda opet, to je sve sam dio života. Čovijek uči dok je god živ. A život, pun je uspona i padova.
Možda sam ja svojim nenadanim otkazom počeo doživljavati jedan pad, i tko zna koliko veliki pad! Mislim da doživljavam pad jer se trenutno tako osječam. Dosadno, samo, ponekada i tužno.
Oće li se, i kada ovaj pad pretvoriti u ponovni uspon? Svatko je od nas kovač svoje sreće! Što trebam napraviti da bih ponovno bio sretan?..

Ljudi moji, ja sam AVANTURIST!!! Nemojte me sputavati, moje želje, moji snovi, možda nikada neće biti ostvareni. Suočimo se sa činjenicama, večini nam se nikada nisu ostvarili snovi, večini nam se nikada nisu ostvarile želje.
I znate što?
Najverojatnije nikada i neće!
Bolno je koliko i zvući, ali opet istinito je! Zašto se onda tako grčevito borimo za time! Jer to su naše vodilje, prema tome težimo!
E pa ja sam uspio!
Ostvario sam san o odlasku iz roditeljskoga gnijezda. Punoga ljubavi i pažnje, punoga sreće i veselja. I neprođe niti minuta da ne pomislim na mamu i sestru, na dvije osobe koje sam ostavio za sobom, na majku za koju znam da misli dali sam gladan, dali mi šta treba? Ali opet tako punoga nekakve gorčine i tuge (otac). Punoga nerazumjevanja i sada osječam da je sve ono liijepo što je bilo među nama bio sam taj očinsko-sinovski odnos, za kojega bi on najradije da ga nema!
Zato je moja želja bila otići!
I otišao sam!
A sada, ostao sam bež želje, bez cilja. Valjda će nadoći s vremenom!!!