|
Philippe SOLLERS: ADIEU XXčme SIECLE
Trideset i prvi listopada, dramatičan dan u povijesti Francuske, Victor Hugo piše otvoreno pismo urednicima lista Rappel: "Novina, kao i pisac, ima dvije funkcije, političku funkciju i književnu funkciju. Obje funkcije u dubini nisu doli jedna; jer bez književnosti, nema politike. Ne dižu se revolucije s lošim stilom. Stoga što su veliki pisci, Juvenal okrvi Rim a Dante porodi Firencu.".
U bliskoj prošlosti, odgovarajući na pitanje "Zbog čega kažete da je angažirana književnost jedno od zala književnosti XX. stoljeća?", dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2000. Gao Xingjian, izjavljuje: "Književnost ne bi trebala biti u službi ni politike niti sistema vrijednosti, i oduvijek je bilo književnika, kao što je Dante, da imenujem samo jednoga, koji su se tomu suprotstavili. Sama nezavisnost književnosti ono je što joj osigurava njenu vrijednost. Najvažnija poruka koju želim prenijeti u mom govoru u Stockholmu je da književnost omogućuje afirmaciju želje za nezavisnošću pojedinca.".
*
Čudno je kako se ime Dantea najprirodnije pojavljuje pod perom Hugoa pred kraj XIX. stoljeća i u govoru Kineza u egzilu, naturaliziranog u Francuza a potom i nobeliziranog, na kraju XX. stoljeća. Može li dakle pjesnik s početka XVI. stoljeća poslužiti kao primjer za početak XXI. stoljeća? U jednom novom velikom vremenskom preokretu? A ako da, zbog čega? Temeljna je poruka da je pojedinac, i to jedino on, važniji od sviju vlasti i kolektivnih naslučivanja. S jedne strane pakao mase, s druge pojedinačno izbavljenje.
*
Možemo se pozabaviti XX. stoljećem služeći se crnim humorom, prisječajući se proročanstva Alfreda Jarrya. Evo stiglo je i kraljevstvo Ubua, svehrvajuća apsurdnost sačini čovjeka, tikve i zelena voštanica, sa, kao zalog riječniku apokalipse, čuvenim "sranjem!" koje otvara opće prihvaćanje rasula.„Ubit ću cijeli svijet, uzet ću svo rasulo i nestati.", kaže Ubu. Njegova je velika zasluga, iskrenost. Cilj vlasti nije nikada da ta sasvim jednostavna megalomanska operacija koja se nikada takvom ne prikazuje ostvari. Već tragično u ovome leži: u plemenitom odljevu i brbljave želje za moći. U stilu pakla ostvarnenog na zemlji u ime raja, čitave gomile mrtvih u tišini dolaze svjedočiti okrutnost sjene. Vodeći mesari XX. stoljeća izranjaju: Hitler, Staljin. Imali su silan broj imitatora, njihovi su dometi poznati, krikovi zapomaganja nisu se spremni ugasiti.
Zapravo je sve započelo nepotrebnim i neviđenim masakrom, ratom 14-18, podizanjem krvavih zastora onome što treba nazvati sociokratičnim đavolstvom. Nakon čega, nove poslanice: klasna borba, rasizam, antisemitizam, raspjevane sutrašnjice, koncentracioni logori i oni za istrebljenja, stalne laži, neprestane propagande, okupljanja i ponovno okupljanja, izgoni, deportacije, prijave, uhićenja, mučenja. Ono što se ukazuje na svjetlo dana to je omalovažavanje ljudskog života, mržnja prema pojedincu osmišljeno tako da daje dojam kao da je i to bez ikakve važnosti. Umjetnosti i književnosti stavljene su brnjice, cenzurirani su, adaptirani, udomljeni. Oni koji se neće pokoravati bit će sistematski opsovani, bit će tretirani kao dekadenti, pohotne zmije otrovnice, daktilografske hijene, notorne prostitutke, dvorske lude. Intelektualac i pisac nestat će ne ostavivši traga. Svi moraju istovremeno koračati, misliti istu stvar, obožavati lokalnog Meštra, učlaniti se u jedinstvenu partiju, slaviti idole dana. Europa se ruši, ali se u Japanu uzdiže otrovna gljiva koja označava razdor Starog Svijeta: Hirošima eksplodira, i svemir, izbezumljen, otkriva Auschwitz. Da, pakao je zaista bio na zemlji, i gotovo nitko to nije želio znati. Svjedoci su, ipak, govorili, ali ih se nije slušalo, ili su im se začepljavala usta. Upravo je to ono što treba zapamtiti: indiferentnost, mrtvilo, jasan i jednostavan nedostatak senzibiliteta, prihvaćanje, gotovo hipnotičko, zla.
*
Pakao je bučan, osrednji, stereotipan, zvjerski. Bile su potrebne godine prije negoli će veličanstveni film Claudea Lanzmanna, Shoah, nametnuti svoju tišinu. Bilo je potrebno još godina prije negoli smo bili u stanju suočiti se sa sistematskim mučenjem koju je francuska vojska primjenivala u Alžiru. Zločin protiv čovječanstva izvršava se svakodevno, ali ga je napokon moguće i imenovati. XX stoljeće, prvo je ovo: crno otkrivenje zločina protiv samog čovječanstva, postavljanje istinskog kulta smrti. Drugi prorok koji bi bio jako iznenadio Hugoa: Dostojevski. Čitajmo Opsjednute, i program Chigaliova: " n utemeljuje špijunažu. Kod njega se svi članovi društva međusobno nadziru i zadatak im je da dostave sve što doznaju. Svatko pripada svima, i svi pripadaju svakome. Svi su ljudi robovi i jednaki u ropstvu: u krajnjim slučajevima prihvaćamo se zločina i ubojstva; ali je osnovno da su svi jednaki. Prije svega smanjuje se razina upućenosti, znanosti i talenata. Viša razina dostupna je samo talentima; dakle bez talenata. Ljudi talenta uvijek se domognu vlasti pretvarajući se u despote. Drugačije ne mogu; oduvijek su činili više zla negoli dobra. Trebalo bi ih ukleti ili ih poslati u smrt. Ciceronu bi se istrgnuo jezik. Kopernik bi imao iskopane oči, Shakespeare je kamenovan. Sluge moraju biti jednaki. Bez despotizma, nikada nije bilo ni slobode niti jednakosti. Jedinstvo mora carovati stadom. Evo chigaliolizma!".
Sve je to sada daleko od nas, rekli bismo, no da li smo u to sigurni? "Shigaliovizam" ima možda okorjeliji život negoli totalitarizam kojeg smo spoznali, podmukliji je, izdržljiviji, to je tendencija. "Nema revolucija s lošim stilom", govorio je Hugo. Ali uvjerili smo se u suprotno, i Gao Xingjian ima pravo pribojavati se kako ditature tržišta tako i komunističke ideologije. Revolucionarni romantizam proljeća 68. bilo je, a tome mogu svjedočiti, istraživanje stila. Razumljivo je, treblao je brzo presušiti pjesmu (ista avantura zadesila je i nadrealizam). No to ne znači da se treba podati spektaklu socijalne reklame.
U dubini, XX. se stoljeće može rezimirati na slijedeći način: sva iskustva suvišnosti ljudskog života, carstvo tehike, odnosno biti, sada, znači biti zamjenjiv ovisno o budžetu. Književnost i politika su dakle razvodnjive u poslovima, što je trebalo dokazati. Kraj XX. stoljeća tako je razdoblje katastrofa koje uopće nisu prirodne: masovno zagađenje, infektirana hrana, sida, genetsko čeprkanje. Kao pozitivno naličje tog zapljuskivanja, u pravu smo spomenemo li čovjekov korak na Mjesec, razvoj sredstava komuniciranja, bum interneta, razvoje medicine, odgonetavanje ljudskog genoma, itd. Tehnika nije pod svaku cijenu loša. Sve ovisi o onome tko je iza nje.
Hannah Arendt napisala je lijepu knjigu, Men in Dark Times, preveden na francuski kao Vies politiques (Politički životi). Ljudi u mračnim vremenima je bolje. Govori se o Walter Benjaminu, o Ivanu XXIII, o Brechtu, o Heideggeru, i uočljivo je na koji su se način oni postavili u odnosu na tragedije njihova vremena. U stvarnosti, odveć je često govora o političkim ličnostima ili intelektulcima. Znamo da proces potonjih mlati u prazno: uvijek su griješili, ismijavani su, zapravo, oni su mrtvi. Kome je u interesu govoriti na taj način? Koji novi "chigaliovizam"? Saznajem na taj način, svakog tjedna, da sam "dvorska luda akrobat", "uvijeni klaun", "Milošević pisma" i druge uljudnosti iste vrste. Sve se odvija kao da nikada nisam napisao niti jednu knjigu. Vaša je greška, odgovorit će mi se, odveć vas se čita po novinama, prečesto vas se vidi na televiziji.
No ono što želim kazati o XX. stoljeću, i što se ne ustručavam ponoviti je da je ovo veliko stoljeće stvaralaštva. Iz principa, imenovat ću samo pisce i umjetnike. Ovo stoljeće užasa podastrilo je umjetnike kao što su Proust, Kafka, Joyce, Stravinsky, Picasso, Faulkner, Hemingway, Virginia Woolf, Céline, Nabokov, Borges, Chaplin, Hitchcock, Louis Armstrong, Charlie Chaplin, Glen Gould, nadrealisti, Beatlesi, Elisabeth Schwarkopf, situacionisti, Arthaud, Genet, Bataille, Giacometti, Matisse, Karajan, Mizoguchi, Einstein, Billie Holiday, i toliki drugi. Pravi pravcati raj u samom središtu pakla.
Otvaram U potrazi za izgubljenim vremenom, sve se rasvjetljuje iz unutrašnjosti, precizne slike naviru, sanjam, smijem se, promatram male ambijentalne strasti, učim da je prisjećanje zagubljeni kontinent, da jedan detalj izgovora kaže mnogo više negoli apstraktni proglas. Otvaram Proces, i najava se svijeta pojavljuje, njegova sporost, njegova komplicirana smolavost, njegova sumnja koja daje za naslutiti najgore. "Bog ne želi da pišem, kaže Kafka, ali ja, ja moram". I Joyce: "Povijest je košmar iz kojega se pokušavam probuditi." Evo dakle veličanstvenog Uliksa, njegova velika ironična sloboda, nezaboravan monolog Molly Bloom.
Želim li čuti glazbu stoljeća? Svetost proljeća obznanjuje mi da nova snaga luči pobjedu nad unutarnim wagnerizmom, ali nanovo iznalazim i zanesenu djetinjastost slušajući Louisa Armstronga. Kako jedan glas pout onog Elisabeth Schwarzkopf može biti moguć? O tome ne znamo ništa, ali Mozart, s vrha neba, zahvaljuje joj se. XX je stoljeće ono koje je otkrilo Mozarta, i nanovo je on taj koji je u posljednjih tridesetak godina obnovio veleban fenomen "baroka" kojeg je prekrilo XI. I evo Vivaldia, Bacha, Haendela, Haydna, takve kakve ih nikada nismo zapravo čuli. Slava glazbenicima i glazbenicama, čast jednog stoljeća bez časti. Slava Harnoncourt, Gardiner, William Christie, Herreweghe, Marta Argerich, Cecilia Bartoli. Ali slava i Paul Mc Cartneya, čiji sam koncert iz 1990. nanovo vidio ovih dana u Londonu: genijalan dečko, i to je sve. (...)
|
