Neven Kazazovic-DESET KORAKA DO SMRTI
Ulica Vase Miskina puna,ljudi izasli da pazare,da kupe kruh,odu na pijacu,uzmu novine.Dan lijep,i pored rata i blokade,pored pucnjave sa Trebevica.Neka uzurbanost,cak dasak optimizam.Zar nisu jutros govorili o nekom ruskom primirju koje je pocelo u sest sati?
Tutanj,jaci od groma!Eksplozija,u usima,u ocima slika koju mozak ne moze da primi,u prsima nestaje vazduha.
Tek nakon desetak casaka krik toliko glasan da nadjacava umirucu detonaciju granate koja je udarila posred reda u kome su ljudi,zene i djeca sa novcem u ruci i pripremljenim cekerima cekali hljeb.Tu pored,drugi,obradovani cekali su da kupe sladoled koji se prodavao sa kamiona Mljekare.
Vidim ljudska tijela kako se kovitlaju u crnom,cadjavom oblaku.Onda krajickom oka nesvjesno svracam paznju na covjeka,starog oko pedeset godina,koji je prelazio ulicu,prilazio mi i drzao"pedeseticu"u ruci.Zelio je da kupi
"Oslobodjenje".U pola koraka je stao i naprosto se utopio u tvrdu zemlju.Prsa su mu se pretvorila u krvavu masu.
Htio sam da mu pridjem i u tom casu poceli su da trce ljudi,oni koji su,tu,deset koraka dalje,prodavali sladoled.
Usta su im skamenjena u kriku kojeg nema,bijeli mantil crveni.Krv svugdje.I to je najsokantnije:jednog casa nema krvi,narednog je sve crveno od nje:plocnici,stabla mladog drveca,zidovi,stakla odavno razbijena.Mozak ne moze da primi sve te grozne cinjenice i covjek se samo pita-odakle toliko krvi?
Jedan prodavac sladoleda tetura.Priskacu mu da ga pridrze.On vice da mu nije nista i na licu mu osmijeh nalik na grc.Ledja su mu izresetana od gelera.
Kao u svakoj velikoj nesreci,pojave se pravi ljudi.Kao da su iznikli iz zemlje,oni su takodje sve to prezivjeli i srecom ostali nepovrijedjeni.Trce,nose ranjene,unose ih u automobile.A ranjeni i mrtvi u najljepsoj sarajevskoj ulici razbacani u stravicnom neredu.Oni najtezi polagano,cak nekako krotko u tom stravicnom susretu sa smrcu pokusavaju da puzu,ali-kako je cinio mladic u plavoj majici,majici koja je nekad bila plava,a juce krvava-polagano digne glavu,zgrcena lica i nesto kaze.Ne cuje se nista,vidi se jedino da mice usnama.Jedna mlada zena rida i ipak smirenim glasom kaze:"Mili moj,mili,evo pomoci..."
Ona jeca,drugi urlaju od bijesa i muke od koje se dusa przi i poigrava divlje kao na zeravici.Pomazem i hvatam sebe kako se kod svakoga zagledam u lice,trazim poznate i,kada ih pronadjem,pocinjem da se tresem.
Zakljucujem da ih gotovo sve znam.Svi oni,ama bas svi,samo minut,dva,pet minuta ranije prosli su kraj mene i kupovali novine.Obavezno sa svima sam se pozdravljao,uz ono obavezno"Dovidjenja i sretno".
Strasno,ti ljudi pozdravili su se sa mnom,a deset koraka dalje zakoracili su direktno u smrt.Njih vise nema.
A bilo je primirje i sve ovo se dogodilio na kraju cetvrtog sata tog primirja.Da ne bude zabune:to su bili ljudi,zene i djeca koji su kupovali kruh i sladoled.Medju njima nije bilo vojnika.I kako da najljepsa ulica u Sarajevu bude vojnicki cilj?A bila je.
("Oslobodjenje",28.V 1992.)
|
