Š & Š
Tomaž Šalamun: Poezija košta, a ne donosi novce
• Prije par godina ste u Zagrebu, na festivalu Književnost
uživo, rekli da je danas Slovenija raj za pjesnike. Zbog čega?
- To nikako nije točno! Može biti da sam tada bio euforičan
ili da sam mislio na to da je Aleš Šteger sa samo 23 godine
osnovao festival Dani poezije i vina u Medani, na koji je
uspio dovesti najbolje europske i svjetske pjesnike. Medana je
postala po tome poznata i gdje god putujem, svi govore o tom
festivalu. Ali, inače, ne, Slovenija nikako nije raj za
pjesnike. Honorari su sve manji i pjesnik ne može ni
preživjeti.
• S druge strane, Amerika se u europskoj percepciji smatra
sredinom u kojoj je poezija marginalizirana. Možete li Vi
usporediti odnos prema poeziji u Europi i Americi?
- Pjesnike u Americi se u cjelini, u kulturnom životu,
marginalizira, ali je njihova pjesnička scena vibrantna, živa
i zapravo je najjača na svijetu. Amerikanci, nasuprot onomu
što se misli, jako puno prevode poeziju. Inače samo oko dva
posto američke književne produkcije otpada na prijevode, a kod
poezije je taj postotak puno viši. I moji studenti su jako
motivirani i čitaju sve do čega dođu. U Europi je drugačije,
osim možda u Španjolskoj, gdje se još uvijek čita poezija, i u
Berlinu, koji postaje najvećim središtem za europsku poeziju.
U Francuskoj su, na primjer, zbog jake teorije pjesnici
propali i nitko se i ne trudi da se to promijeni. Teško ćete
kao pjesnik dobiti poziv da dođete u Francusku ili ako hoćete,
njima neće pasti na pamet da vam plate put. No, moram reći da
iz nekog razloga hrvatska poezija nije prisutna u Americi iako
imate velike pjesnike.
• Kada kažete »veliki«, na koga mislite od hrvatskih pjesnika?
- Na Dragojevića, Mihalića, Maleša, Rešickog, Makovića... To
su sve veliki pjesnici.
• Bili ste kulturni ataše u Slovenskom konzulatu u New Yorku.
Jeste li pokušali napraviti nešto na prevođenju i
objavljivanju slovenske literature?
- Ajoj, na toj sam se poziciji osjećao kao vojnik. Stalno sam
trebao biti lijepo odjeven, raditi s papirima, a zapravo sam
malo toga mogao napraviti. Jedino mi je uspjelo da se unajmi
jedan stan u Innsbrucku, koji tijekom cijele godine koriste
slovenski umjetnici. Na to jedino mogu biti ponosan u svojoj
diplomatskoj karijeri. Ali sam prije toga, još otkako sam
1971. prvi put otišao u Ameriku, radio na tome da se prevode
slovenski pjesnici, da ih se poziva… Tako sam pomogao i Alešu
Debeljaku, koji sada u Americi ima sedam prevedenih knjiga,
prevodi se i Aleš Šteger, nedavno su četvorica slovenskih
pjesnika gostovali u New Yorku…
• Nekoliko godina za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini niste pisali. Je li to bila koincidencija ili
osviješten čin?
- Između 1989. i 1994. godine nisam napisao ni retka. Došlo je
do neke »eksplozije« u meni, osjetio sam potpunu prazninu,
pomiješanu sa strahom pa i osjećajem krivnje. Znam da zvuči
paranoično, ali krivio sam svoj nasilni poetski jezik za ono
što se događalo na Balkanu. Sjećao sam se Sarajevskih
književnih susreta, gdje su me tretirali kao generala
slovenske avangarde, a tamo se uvijek pojavljivao i Karadžić.
I nisam mogao ništa napisati. Možda sam osjećao i da sam do
tada previše napisao, i u to vrijeme kada me pisanje poezije
dovodilo u financijske poteškoće, kada to nije bilo
jednostavno. Jer poezija košta, a ne donosi novce.
Obama i Hillary uveli intelektualni jezik
• Reflektira li se u suvremenoj američkoj poeziji sadašnja
politička i ekonomska situacija u zemlji ili se pjesnici drže
podalje od tako »profanih« tema?
- Već četiri godine u Pittsburghu i Richmondu predajem
kreativno pisanje i uviđam razliku koja je nastupila od kada
su Barack Obama i Hillary Clinton stupili na političku i
medijsku scenu i kada su progovorili jednim intelektualnim
jezikom, karakterističnim za sveučilišni američki milje, a
atipičnim za medije u to, bushovsko vrijeme. Zbog toga mi
Obamina pobjeda jako puno znači. Ali, u američkoj poeziji se
nije baš direktno reflektirala cijela politička situacija.
Barbara Matejčić, Vjesnik, 29.11. 2008.
A l e š...Š t e g e r
ŽELUDAC
Šta kaže referent za želudac?
Da su ga juče videli kako prelazi ulicu.
Da nije platio čačkalicu u restoranu.
Da leti previsoko i da će pre ili kasnije doleteti.
Šta kažu teleća šnicla i dva deci terana?
Da je odjednom nestalo svetla.
Da je postalo usko i zagušljivo, iako se još nisu pozdravili.
Da je tužno kada padneš tako nisko.
Šta kaže but koji pase iza kravlje glave?
Da njegova bruto vrednost raste sa svakim ugrizom.
Da će istovremeno ući u duše petnaest svatova i dva psa.
Da nije hladno, dok je dovoljno trave i puteva na vidiku.
I šta ti šapuće to cviljenje, to sluzasto grgotanje?
Da nije hladno, dok ima dovoljno mesa i krompira.
Da je, doduše, tužno, kada padneš tako nisko.
A da sva bića koja lete, pre ili kasnije dolete.
ASPIRIN
Dosta je bilo. Doduše, ne, nisi očekivao
Da će se sada okončati, na takav način, ali je dosta.
Istopićeš se među mislima koje su te gledale sve gluplje,
Među rečima koje su prikrivale ničiji muk.
Ništa sudbonosno. Tvoj odlazak će biti tih i neprimetan.
Neće poleteti nikakav petao, niko neće kinuti za tobom.
Samo će u jednom uglu zašumeti, poput vode što prelije aspirin.
Po čaši će se prevrtati beli novčić sa Nojeve barke.
Njeni putnici i poruke neće izdržati.
Delići tablete će se razleteti i istopiti kao drvo kipra.
Tajna života nije ostati isti. Isti.
Tajna života je da zašumiš. Š Š Š.
Dosta. Dosta je bilo. Ispij svoju bedu. Do dna.
Ne možeš da se izvadiš ni kukutom ni kojom drugom smicalicom.
Niko te neće dovesti brodom koga nema.
Niko neće biti spasen. Samo će žeđ biti utoljena. Barem za tren.
(sa slovenskog prevela Ana Ristović)
|
