dorta jagić
DORTA JAGIĆ: medeni mjesec
nedjeljom navečer poslije bogoslužja
u maglovitom tramvaju uvijek mogu početi stvaranje
iz ničega.
nema čak ni gradonačelnika, nema ni kanarinca.
nema ni ostavljenoga ljubavnog pisma
kontrolorki karata u štanc-aparatu
nema suhog ručnika, paste za roze cipele,
ženskog zahoda.
nema ni jedne kartonske kutije s ostavljenom
djevojčicom i porukom.
po turobnoj golotinji čeških prozora i stolica
očito je da kingovi jedači vremena
prvo u tramvaju sat pomaknu na zimsko vrijeme.
mogla bih plakati nad odbačenom kriškom kruha
i čašom crnog vina na stepenici
kraj prednjih vrata.
ne da mi se jer nema ni glazbe ni grijanja,
ni onog scenarista s htv-a
koji ne vjeruje da je čovjek bio na mjesecu.
nema ni lažnih magistara s platfusom
ni zaostalih mina ispod sjedala.
u hladnoj dvanaestici od nikoga gledana
od nikoga smetana
vučem kabel skroz od Boga do trajnoga dragoga
do susjeda muža koji se zove skoro kao ja.
želim ga napokon dovući i posjesti, bar do
posljednje stanice.
znam samo da je ciganski lijep i
da se kreće pomoću kistova.
ali na pustim stolicama nema nikoga
tko bi mu pročitao prava i stavio lisice
u slučaju da uđe na sljedećoj stanici.
a ako me kao i uvijek drsko upita je si li se udala
kud ću sa svim tim harmonikama i svadbenim posuđem
na medeni mjesec
još prije kvaternikovog trga
Glas Istre online
19. ožujka 2007.
RAZGOVOR S DORTOM JAGIĆ, PJESNIKINJOM I KNJIŽEVNOM KRITIČARKOM
Razgovarao: Radenko VADANJEL
»Kad kažeš Isus te voli po rubovima usne raste meka koža
pijana i pružena bez mogućnosti ikakvog poruba, ikakvog
svršetka« - stihovi su jedne od ponajboljih mladih hrvatskih
pjesnikinja, Dorte Jagić, dobitnice Goranovog vijenca za mlade
pjesnike, autorice triju vrlo cijenjenih zbirki pjesama
(Plahta preko glave, 1999., Tamagochi mi je umro na rukama
2001., Đavo i usidjelica 2003.). Dorta Jagić svoj pjesnički
svijet gradi od krajnosti, kontradikcija, naglašavanjem
fizičkog i metafizičkog, kršćanskog i poganskog, vragolastog i
vjernički predanog. Jezični i konstruktivistički eksperiment,
snažna metaforika, blaga narativnost i golema moć imaginacije
prelijevaju se u metafizičkom zanosu, kršćanskoj mistici i
sakralizaciji poezije tvoreći iznimno sugestivnu i začudnu
poeziju koja premda »igra na prvu loptu« ponovnim iščitavanjem
pruža čitatelju nova iskustva. S Dortom Jagić razgovarali smo
na prošlotjednom gostovanju u Umagu održanom u organizaciji
Gradske knjižnice Umag.
- Pišete dramske tekstove i kazališne kritike, bavite se
amaterski kazališnom pedagogijom i režijom realizirajući
napisano u predstavama kazališne skupine »Poremetini«, čiji
ste i sama član. Amaterizam u Hrvatskoj danas, ne zvuči
previše optimistično?
- Ima dvije godine kako sam navukla zastore na moj redateljski
i pedagoški rad sa studentima amaterima, u kojem sam uživala
šest godina bez predaha. Bila je to za mene i mučna i predivna
faza eksperimentiranja s kazališnim izrazom, vrijeme u kojem
sam naučila prilično o kazališnoj istini i laži upravo od
glumaca amatera. Iza nas je mnoštvo predstava kojih se mnogi
rado sjećaju, kao i dragih nagrada za rad. Budući da previše
volim kazalište da bih ga sasvim istjerala iz svog života,
pružila mi se prilika na književnim tribinama koje vodim u
Hrvatskom društvu pisaca da prozne uratke gostiju predstavim,
između ostalog, i scenskim minijaturama s grupom »Punkošipak«
koje su se pokazale pun pogodak. Još uvijek smišljam i kraće
ulične performanse te dječje predstave s kojima putujem po
manjim mjestima u domovini. Kazalište, nažalost, više ne
pratim intenzivno, pa ne pišem ni kritičke tekstove. A pisanje
dramskih tekstova je veliki gušt, jer je istodobno i režiranje
i igranje predstave na tako malo prostora i novca. Probajte!
- Vaš bogat poetski opus nadrealističkih, metafizičkih slika
protuteža je stvarnosnoj prozi. Kakav je osjećaj pisati nešto
posve drugačije od glavne poetske struje?
- Jako volim čitati dobru tzv. »stvarnosnu« poeziju, čak više
nego takvu prozu (do daljnjega), no ja sam se po takvim
kriterijima rodila sva »nestvarnosna«, pa vjerujem da određeni
pjesnički svijet i njegov jezik uglavnom nisu izbor autora
neke književne mode, već genotip. Mogla bih pisati i drukčije,
i bolje, ali nitko živ mi ne bi vjerovao. Budući da su meni
oduvijek bili jednako stvarni i strah, i restani krumpir, i
orgazam, i nestižuća plaća, i Bog, takav je i moj pjesnički
svijet. U njega stanu jedan u drugome metafizički svijet i ove
svakodnevice. Prožimaju se međusobno kao trokuti Davidove
zvijezde. Kao skroz »udarena« shema svemira, ta mi se okrugla
kvadratura svega postojećeg jako sviđa.
- Osim poezije pišete i kratke priče. Poezija - nekada
najpoznatiji hrvatski književni proizvod, danas je
marginalizirana sveprisutnom inflacijom proze. Održavaju li se
u Zagrebu poetske večeri i kako su posjećene?
- Pišem priče, ali nisam neka pričalica. A pjesničkih večeri u
Zagrebu ima mnogo, no nisu istinski atraktivne kulturnoj
publici. Više se radi o »ja dođem tebi, ti dođeš meni« i
međusobnom druženju pjesnika. Kad se sve pokrati, više gostiju
nego publike. Kako su te zgode posjećene ovisi čak i o
meteorološkim prilikama, koja je adresa domaćina večeri, o
pjesnikovoj marketinškoj vještini, ekstrovertiranosti
(poželjna je) te ima li ili nema domjenka poslije. Prošla su
vremena našega sturma und dranga.
- Metamorfoze i sakralnost, preispitivanja, shizofreni
elementi, anđeli i božje dijete, simbolike su koje prate vaš
poetski izričaj. Koliko je studiranje na isusovačkoj
bogosloviji utjecalo na vaš životni i poetski svjetonazor?
- Mnogo, naravno, bilo je lijepo obrazovati se kod najvećih
katoličkih intelektualaca, saznavati sve te teološke
začkuljice, kulise svijeta itd., no još me više obilježilo
prvih nekoliko godina nakon fakulteta, kad su indoktriniranost
i prikriveni ateizam otpali kao suhe kraste pomoćnim
sredstvima neopreznog života. Tako sam u jednoj skoro filmskoj
situaciji shvatila da ja uopće nemam osobno iskustvo sa živim,
običnim Bogom koji ne filozofira kao ja i nema dvostruka
mjerila. Već u njegovoj prvoj pusi otpao je sav otrovni teret
religije, a na njezino je mjesto došao osobni odnos s
neizmjerno simpatičnim Bogom (šok!), gdje me on doslovce kao
kakvo tek rođeno dijete počeo uvoditi u to što su na primjer
foton, pčela, pahuljica, snaga itd. jednako kao i što za mene
osobno znači da je Isus umro i uskrsnuo za mene. Bila sam
frapirana tridesetogodišnja neznalica. Do tada zapravo nisam
vjerovala da se Boga može zaista sresti kao što ga je farizej
Pavao onako sav stisnut sreo pa pao u nesvijest, i sad mogu
reći da ga kužim. Znam i da tko u to ne povjeruje ne može
razumjeti.
- Zagreb devedesetih i Zagreb danas. U kojem se smjeru kreće
društvena i književna scena u glavnom gradu?
- Teško mi je nešto preciznije reći na nivou kulture naše
metropole, nisam neki analitičar društvenih kretanja. Mogu
reći samo neke dojmove o književnoj produkciji kao netko tko
čita naše snage i vodi predstavljanja knjiga. To su, čini mi
se, izraženije sektaštvo književnih grupica nego devedesetih,
negativna selekcija i iritantna vladavina prosječnih
»olovčica«. Svi bi pisali, a onda reklamirali pa je mnoštvo
neiskrenih, neproživljenih tekstova, i ne mislim da
pretjerujem s crnjakom kad tako kažem. Modernije je loše
pisati nego dobro čitati. Za budućnost mogu samo reći –
odlična, jer je ovo samo onaj najcrnji sat prije zore. Mora
biti više, jače, bolje.
- Kakve dojmove nosite iz Istre?
- Moj je odnos s Istrom čudan. Lijepa je, volim je, ali
zapravo ne znam što volim. I nije da me ne plaši. Priče o
projektima podzemnih gradova koji se zaista grade (Labin),
poznata alternativna scena, zgodni muškarci, mračno crvena
zemlja, svi ti vrebajući tartufi itd. čine svoje. U životu bi
me put nanio prilično često u Istru iz svakojakih razloga,
najčešće turističkih, ali je još nisam uspjela sebi dokučiti.
Izmiče mi. Da sam izvanzemaljac Istru bih izabrala za bazu,
između ostalog, zbog mimikrije. A kao zemaljcu ne bi mi bila
loš izbor za boravište. Što se kaže, samo da je para i sreće.
|
