Dubravka Ugresic-MINISTARSTVO BOLI
6.
...Igor je tecno govorio holandski.Holandski je za njega znacio slobodu,materinski je dozivljavao kao stegu.
-Kada govorim NASKI osjecam se kao lik u provincijskoj drami,if you know what I mean-rekao je Igor.
Zato je taj NASKI obilato"peperizirao"s anglicizmima.NASKI s anglicizmima zvucao mu je podnosljivije.
-Svi ti nasi jezici trude se da uspostave svoju knjizevnu normu,ali zvuce prirodno jedino u svojoj necistoj,bastardnoj varijanti.Ili u dijalektalnoj.Kad cujem Dalmatince kako spikaju,to mi je cool.Kad cujem sluzbeni hrvatski,dozivljavam to kao prenemaganje i nasilje nad jezikom.Svi su vam ti jezici,hrvatski,srpski,bosanski,nesto neprirodno...Ja sam vam rocker,drugarice,imam super sluh.I know what I`m talking about...
Taj NASKI o kojem je Igor govorio,misleci pritom na hrvatski jezicni standard,u medjuvremenu je postao jos kruci.Stalna izlozenost novinama i televiziji mijenjala je jezik iz dana u dan:jedni su usvajali nakaradni novogovor sa zacudjujucom pasivnoscu,drugi sa strascu.Za jedne je novogovor bio jedini nacin da potvrde svoju politicku lojalnost,za druge je,zacudo,postao jedini nacin da opisu kosmar u kojem su se nasli.Krute,suhe fraze olakasavale su stvar i skracivale put.Fraze su bile signalni jezik,depersonalizirale su govornika i sluzile kao zastita.Fraze su bile govor o necemu o cemu se ionako nije moglo govoriti.Kao da nije bilo izbora,kao da su postojale samo dvije opcije:da se o svemu AUTENTICNO suti ili NEAUTENTICNO govori.
Mladi ljudi stali su se spontano sklanjati u lokalne govore,koje su prije prezirali(samo"ljaksani"tako govore!).Znali su bjezati i u svoj,izmisljeni jezik,jezik skolske generacije ili klape.Taj izmisljeni jezik sluzio je kao trenutacna obrana od sluzbenog novogovora,koji je dosao s ratom,prodirao odasvud i zagadjivao sve.Bilo je to nesto poput tajnog jezika kojim smo se sluzili u djetinjstvu,uvjereni da nas nitko ne razumije.MOPORAPAM TIPI NEPESTOPO REPECIPI...
Jezik je bio nasa zajednicka trauma,a ta se ponekad iskazivala u posve ispervertiranu obliku.
Potresao me slucaj jedne Bosanke,koja je,kazu,pricu o vlastitom silovanju naucila napamet i ponavljala je svaki put kada su to od nje trazili.A kada su se ratna silovanja nasla u fokusu svjetskih medija,pokazalo se da je jedino ta Bosanka i bila u stanju ispricati suvislu pricu.Ubrzo su je razvukli strani novinari,zenske organizacije,koje su je pozvale u Ameriku.Tamo je putovala od mjesta do mjesta i vrtjela traku vlastitoga ponizenja.Stovise,kazu da je naucila napamet englesku verziju.
Ponavljala je svoju pricu,sada dvostruko otudjena od njezina sadrzaja,poput narikaca koje ljudi po selima unajmljuju da na pogrebima oplakuju pokojnike.Bosanka je,poput kakve govorne masine,
javnom vrtnjom bolne price otupljivala svoju bol.
Cesto mi se cinilo da je i moj vlastiti govor postao suh i bezbojan.Povremeno sam se znala osjecati kao polaznica tecaja hrvatskog jezika za strance.Ponekad bih izgovorivsi kakvu frazu ostala osupnuta njezinim suhim,hladnim zvukom.Kao da sam rijeci propustala kroz usta napunjena injem...
-Secate se samuraja iz onih japanskih filmova?Samuraji ne govore,samo napinju lica i kolutaju ocima.Uvek sam se bojao da ce se od tih reci koje nisu u stanju da izgovore raspuci.E,mi smo ko ti samuraji!Zacrvenimo se,iskoce nam oci i vene na slepoocnicama.I onda umesto reci vadimo mac!-rekao je slikovito Boban.
U razredu se zacuo spontani pljesak.
-Jeeee!-rekao je Igor.-Hej,rista,ti si elokventniji od Milosevica!
-Jasta,bolan...Ik ben Meliha Samurajka!
Meliha je najvise pomogla.Napeto smo slusali njezine price iz Sarajeva,o strahu,o mraku,o ponizenju,ludilu,mrznji,o zivima,o mrtvima...Meliha je imala osobiti dar za detalje.Opisivala je gustocu mraka u skonistima za vrijeme uzbuna.Ispricala nam je pricu o zeni koja je,kada je granata raznijela njezino dijete,poludjela od boli i satima trljala obraze o grubu ulicnu fasadu,sve dok se njezino lice nije pretvorilo u zivu ranu.Pricala je o sebi prije rata,o izbjeglickom logoru u kojem se nasla prvih dana,o ljubaznom holandskom starcu,koji je placa da bi mu pravila drustvo.Pricala je o svojoj majci koja uci holandski jezik cuvajuci trogodisnje dijete iz susjedstva,koja usvaja djecji polugovor kao ulaznicu u svijet bez boli,i tim tepanjem na holandskom potire nedavnu proslost koju zeli sto prije zaboraviti.
Sve sto je Meliha govorila slusali smo bez daha.Drugi nisu bili spremni na otvaranje.Neki su jos uvijek vukli za sobom strah,neki stid.Jedni su osjecali krivicu jer rat nisu okusili,drugi uzas jer jesu.
Pokazalo se da je cijela ta domaca nacionalisticka dreka oko"nacionalne supstance"jezika laz,ali istodobno i istina.Pokazalo se da se moji djaci lakse izrazavaju na jeziku koji nije njihov,na engleskom ili holandskom,iako su ih znali polovicno.Materinski,taj"jezik roda moga"-taj koji prema ekstaticnom stihu hrvatskog pjesnika"zuji,zveci,zvoni,zvuci,sumi,grmi,tutnji,huci"-otkrio se odjednom u posve drugoj zvucnoj perspektivi.Odavde se ta"supstanca"cula kao jezicna anemija,govorna malaksalost,kao jezicni tikovi,mucanje,psovka,kletva ili kao bezbojna fraza.
-Ma,jebo jezik,ljudi!Dajte da razgovaramo!-laknula je Meliha.
I tu smo krenuli.
|
