Ivan Sarcevic-BEZBOZNICI
Iz totalitarnog sustava koji je privilegirao ateiste,preko ratne noci nasli smo se u konfliktnom drustvu,subdrustvima i zatvorenim nacionalnim i religijskim zajednicama koje privilegiraju teiste.Medjutim,slicno kako je prije bio nezanemariv broj kripto-vjernika medju nevjernicima,i danas ima mnogo kripto-nevjernika medju vjernicima.Ne ulazeci u sve razloge,jedno se pitanje posebno namece:jesu li,osobito u nekim fazama komunizma,ateisti vise dijalogizirali s vjernicima,marksisti s teolozima,nego sto danas vjernici zele razgovarati s ateistima i agnosticima?
Zar nismo,osim onih komesara ateizma susretali ljude,od oficira JNA do drugih kadrova po raznim nadredjenim
mjestima koji su nas-obicne ili"profesionalne"vjernike-znali iskreno priupitati ima li stvarno Boga i zasto to mi vjerujemo?Nije li se prije vise razgovaralo o Bogu i vjeri?
Ne zagovaram vracanje starog sistema,nego se namece pitanje koliko danas vjernici i teolozi sami sebe ispituju,ne samo jesu li pridonijeli ateizmu nego i sto u konacnici zastupaju ti uporni"bezboznici".Ako je prije trebalo imati hrabrosti biti vjernik,nisu li danas agnosticizam,ateizam ili neprakticiranje vjere takodjer skopcani s nemalim poteskocama,prezirima,osudama,pa i tezim oblicima diskriminacije.
Gdje god postoji iskreno trazenje,ondje bi trebalo biti i razgovora.Ne ocekuju li onda ne samo vjernici,nego bas agnostici i ateisti,od nas"vecih"vjernika,svecenika,imama,vjeroucitelja i teologa da im obrazlozimo svoju vjeru koja ih nece apriorno iskljuciti iz komunikacije,koja ce uvaziti njihove razloge nevjere-ili mi mislimo da su svi oni zacementirani laicisticki dogmatici?Zar se vecina vjernika nasih crkava i vjerskih zajednica nije zatvorila u sebe?
I zar ne izgleda da je agnosticima i ateistima,dok izrazavaju svoja osobna uvjerenja,makar i neizravno,stalo da se ocuva ne samo covjekova sloboda nego i transcedencija,pa time i samo Bozje ime od zloupotrebe-ili i dalje mislimo kako svi oni to rade iz laznih namjera,u mrznji prema vjeri i vjernicima,da ne kazemo i prema Bogu?A nije li cesto bas obratno?Zar tako cesto zapaljiva teisticka obrana Boga nije izraz mrznje i prezira covjeka-sto prijeci svaka vjera,pa onda i Bog?
Ne ocekuju li i danasnji bezboznici-ovdje se ne misli na one kojima je teizam drustvena profesija-da ih vjernici najprije ljudski susretnu?Koliko je samo teologa producirano u dva zadnja desetljeca,a mnogi imaju kompleks ne samo susreta s nevjernicima nego i govora o vjeri i Bogu?Bolje se snalaze u neosobnim parolama i politickim sloganima pa bi se prije trebali zvati politolozi,jer su u vjeru i teologiju zalutali prije iz svjetovnog koristoljublja nego iz vjernickog uvjerenja,slicno kao sto su i mnogi prijasnji ateisti to bili vise iz straha,egoizma ili po sluzbi,nego iz slobodne i svjesne odluke.
Prije trideset godina,katolicki teolog H.Kung,baveci se pitanjem Boga u susretu sa suvremenim ateizmom,kazao je:
"Shvatljivo je da upravo odlucne ateiste ljuti kad teolozi zastupaju posve neodredjen,rastegnut,ispraznjen pojam Boga,te brisu granice izmedju vjere u Boga i ateizma."Mi bismo danas dodali:i kad zloupotrebljavaju Bozje ime i promecu se u prakticne ateiste.
Temeljna poruka Biblije i Kur`ana stalno predstavlja Boga koji zeli dobro svim ljudima,svakome pojedinacno,te kojemu je blizi ponizni gresnik i posteni trazitelj nego oholi pravednik i"dovrseni"vjernik.Uostalom,kojih drugih ljudi
(vjernika)ima ako ne gresnika,krhkih i slabih?No,cim zadjemo u"nase teme",cim prijedjemo prag nasih svetih mjesta ili zavrsimo molitve,redovito iscezne i taj milosrdni Bog,milosni i svemilosni Allah kojim pocinje svaka sura,a iz ponora nasih strahova,ugozenosti,dominacije i iskljucivanja izbija svemoguci kumir vjernicke oholosti i mizantropije.
Tko,zapravo,od koga danas sto ocekuje:vjernici od nevjernika da povjeruju ili nevjernici od vjernika da-vjeruju?Ima li uopce razgovora?
("Oslobodjenje")
|
