Danijel Dragojevic-USPINJACA
Silazim niz drvene stepenice u Tomicevoj ulici i gledam kako s moje desne strane jedna modra kabina ide gore a jedna dolje,jedna u Gornji a jedna u Donji grad i mislim:Boze moj,zasto se ovo dvojno vozilo sto ide gore-dolje,jednako toliko gore koliko i dolje,i u jednom casu,tocno na sredini,
mimoidje,buduci da su se kabine s razlicitih strana uputile istovremeno,zasto se,dakle,to vozilo zove samo uspinjaca,kao da se samo uspinje,a ne i silaznjaca,kao da ne silazi?
Nije rijetko da se netko kada zeli potkrijepiti istinitost svoga misljenja pozove na rijec,njenu etimologiju,korijen i racvanje znacenja.Taj obicaj je cest kod filozofa,knjizevnih kriticara,kozera,
odvjetnika,a i drugih kojima je verbalno pocetak i kraj posla.Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi se oni mogli posluziti uspinjacom.
Mnogi su vec upozoravali kako proces u kojemu bi rijec morala biti krunski svjedok ne treba uzimati posve ozbiljno.Rijecima ne samo da se moze lagati,nego i one same,svaka od njih,moze lagati.
Oprezniji kazu da ni uprtom prstu i rijec TO koja ga prati ne treba pokloniti bezgranicno povjerenje.
Postoji sintagma`igra rijecima`,ona hoce reci da se mi igramo rijecima,ali ne postoji sintagma za igru u kojoj se rijeci igraju nama,a ta je mnogo cesca nego sto mislimo,i tako je nesmiljena i tako potpuna da vjerojatno imaju pravo relativisti govoreci da rijeci,kao uostalom i druga sredstva izrazavanja,nisu pogodne da iskazu istinu.
Rijeci u odnosu na predmet,pojavu,osobu ili pojam,nesto kazu,nesto skriju,a za nesto direktno obmanu.Treba neprestano biti oprezan.Gotovo u svakoj od njih pociva neki podsmjesljivi dadaist.
Medjutim,ima nesto lijepo u tome sto se rijeci rugaju s nama,jer u tome ne stede nikoga.One nisu pouzdane,ali su pravedne.Sprdaju se s glupima,pametnima,djecom,vojnicima,sluskinjama,
filozofima,knjizevnicima,svecenicima i ljubavnicima.S pametnima se rugaju pametno,s glupima glupo.Sa svakim kako mu dolikuje.
Svatko vjerojatno ima neke rijeci koje je"uhvatio u lazi".Treba ponekad razgovarati s prevodiocima da se vidi koliko oni sumnjicavosti pokazuju prema rijecima koje u jednom jeziku ne pokrivaju svojstva koja imaju u drugom.Ali,jos zornije to mozemo vidjeti kod sinonima.Ljudski odnosi izgleda da su takvi kakvi su upravo zato sto se ljudi,kako poslovica kaze,"vezuju za rijeci".Ocito je da se rijec ne brine suvise o ocitom,nego bi njom onaj koji je stvara i govori trebao zadovoljiti potrebe,zelje i namjere.
Za rijec uspinjaca,koja nije neka stara i daleka rijec da bismo je se plasili,nije tesko naci razloge za polovicu evidencije koju nam je ukrala.Silaznjaca,udio te rijeci i radnje u njoj onima koji su imenovali ovo vozilo nije ni padao na pamet.Ljudi ocito nisu ovu spravu napravili da bi njome,prije svega,
silazili.Silaze tek usput,silaze zato sto su se uspeli;silaziti nije ono glavno cime bi se rijec hvalila.U ovoj radnji rijec podize pogled na vrh i biva zadovoljna.
Ima jos jedan stroj kod kojega je izostavljen silazak,iako je funkcija silaska nuzna i vazna:dizalo.U toj rijeci dosli smo do petnaestog kata,ali nikada se ponovo nismo nasli u prizemlju.
Ali ipak,i pored svega,izgleda da ima jos nesto iznad ovog funkcionalistickog opravdanja.Kao sto je uspinjaca izostavila silazak,isto cine zene s godinama,ratnici s porazima,svecenici s potresima.
Kada kazemo zivot,uvijek mislimo na uspinjanje,a kada zivot silazi,sto je naravno takodjer zivot,mi zatvaramo oci.Plemenita je to varka koja nas upucuje suncu i nasoj biofilnoj prirodi,kao sto ce to,
uostalom,zabiljeziti i Dylan Thomas:
SNAGA KOJA CVIJET KROZ CIJEV ZELENU GONI
I MOJU DOB ZELENU GONI;STO STABLA RUSI,
I MENE LOMI.
A JA SAM NIJEM DA KAZEM SVITOJ RUZI
DA MOJU MLADOST ISTA BOLEST GUSI.
(Danijel Dragojevic-"CVJETNI TRG")
|
