General Ratko Mladic,RATNI ZLOCINAC
BOZJA KAZNA-3
...Te veceri nije bilo nikakvih znakova o onome sto ce se dogoditi nepuna dvadeset i cetiri sata kasnije.Osim sto je Anu vec neko vrijeme mucila glavobolja,sve otkako se vratila sa izleta u Moskvu.Bila je pred krajem studija kao jedna od najboljih studentica medicine na Beogradskom univerzitetu.Put u Moskvu je bio tradicionalno apsolventsko putovanje.General nije bio odusevljen idejom,ali majka i kcerka su ga uspjele nagovoriti da pristane i tako je Ana otputovala.
Kada se vratila,kao da je postala druga osoba.Pocela se zaliti na zestoke glavobolje i govorila je kako se ne moze koncentrirati na ucenje za sljedeci ispit.Razlog za njeno samoubojstvo,cesto spominjan i vjerojatno tocan,jest da se konacno suocila sa istinom o ratu.Ana je po prvi put shvatila ulogu svoga oca u pokoljima u Bosni.
Ako je istina da je to zaista bio razlog zasto se Ana Mladic ubila,onda mogu zamisliti kako se to dogodilo.Ubila se jer se nije mogla suociti s njim,nije mogla izdrzati objasnjenje,ili ga natjerati da negira to sto je procitala.Njihova je porodica bila tradicionalna,patrijarhalna i Ana je naucila da nikada ne izaziva ocev autoritet.Znam kako je to,jer moj je otac takodjer bio vojno lice-od onih koji ne prave razliku izmedju vlastite obitelji i vojnika.Oni ne govore,vec naredjuju.Stovise,ne ocekuju da im se itko suprotstavi,a pogotovo u vezi s njihovom profesijom.
Ja se takodjer nisam imala snage suprotstaviti svom ocu i morala sam otici od kuce kako bih izbjegla njegov autoritet.U takvom domu nema pitanja u vezi s poslom,iako je jasno da su njegov posao bile naredbe za ubijanje civila.Osim toga,Ana je zensko,i usprkos svoj ljubavi prema kceri,
kada se radi o ozbiljnim stvarima kao sto je rat,zena je tu da slusa,a ne da govori.
Da mu se te veceri usudila stogod reci,cak i samo spomenuti rat,pogledao bi je svojim prodornim plavim ocima koje bi postale hladne poput leda.Pogled bi mu se prvo ispunio nevjericom,potom bijesom.Tko je ona da preispituje njega,vlastitoga oca,jos k tome generala?Nitko mu se ne usudjuje obracati takvim tonom,cak niti strani diplomati ili njegovi najvisi zapovjednici.Oci moga oca bile su iste takve,i kada bi me pogledao tim hladnim ocima,osjetila bih slabost u koljenima.Strah.Pogledala
bih majku nadajuci se pomoci.Ali ako bih se usudila odgovoriti ocu,a on bi me vec odmjerio"tim"
pogledom i podigao glas,majka bi nas bespomocno gledala,kao oduzeta.Moja se majka nikada nije usudila braniti me i to joj nikada ne mogu zaboraviti.Anina bi majka vjerojatno isto postupila.Iako je moj otac vec odavna mrtav,jos uvijek se sjecam svoje bespomocnosti pred njim i majcinog izgubljenog,potcinjenog pogleda.
Ana bi morala biti vrlo jaka osoba da se suprotstavi ocu zbog pocinjenih zlocina.Puno sam puta pokusavala zamisliti njihov razgovor,do kojega nikada nije doslo.Ona bi,ako bi mogla,neizbjezno
pitala:Zasto?Cemu sve to ubijanje?On bi odgovorio da ona ne razumije,rat je i njegov je posao da brani svoj narod.Ali sto je sa zenama,djecom i starcima?Zasto njih ubijati,oni nisu vojnici?I Muslimani isto ubijaju nase zene i djecu,odvratio bi joj.I po prvi bi puta shvatio da Ana vise nije mala djevojcica,vec mlada zena koja ima drugaciji sustav vrijednosti od svoga oca,i to bi ga sokiralo.
Zar mi ne vjerujes,pitao bi je.Ne,ne vjerujem,rekla bi Ana.Taj bi ga odgovor razbjesnio i poceo bi vikati,zaboravljajuci da se ne nalazi medju vojnicima.
Ili bi ga mozda upitala je li istina ono sto je citala o njemu,je li zaista naredio smaknuce tisuca sarajevskih civila?Mladic bi poricao,optuzujuci je da vjeruje"neprijateljskoj propagandi".Laganje vlastitoj kceri ne bi mu tesko palo,toliko je vec puta lagao svima ostalima.No,svejedno bi ga frustriralo sto mu se usudila suprotstaviti.
Ali zamisljati taj razgovor je pogresno.Jer da su Ana i njezin otac mogli razgovarati,ona sada ne bi bila mrtva.On nikada,do kraja zivota-zbog cega sigurno pati-nece razumjeti zasto se Ana ubila.A odgovor lezi u igri"potapanja brodova":cudno je da dvoje mladih,ali ipak odraslih ljudi,u danasnje vrijeme sjedi sa roditeljima igrajuci takvu igru umjesto da gledaju TV ili izadju s prijateljima.Ana i Darko su mozda i zeljeli raditi nesto drugo,ali predobro su poznavali oca,njegove hirove i sasave zahtjeve.On je htio igrati jer je to za njega bio nacin opustanja.Oni ga nisu mogli odbiti.Volio je biti okruzen porodicom i igrati neku nevinu igru-bas kao da se nista vazno ne dogadja i nema rata,sve dok njih cetvero sjede za stolom...
Te noci,dok su igrali,Ana je morala vec sve znati.Vec prije nekoliko dana procitala je clanke o ocu.
Prije toga je izbjegavala citati o ratu,kao i vecina njenih prijatelja.Znala je da joj je otac popularni glavni zapovjednik vojske Republike Srpske i bila je cak ponosna na njega,ali nije znala i nije zeljela znati da mu je posao bio"etnicko ciscenje".Sve dok to saznanje nije postalo neizbjezno.
Sve dok nije postalo prekasno s time se suociti i prezivjeti.
Te je veceri igrala,cak se saleci kako ce pobijediti.Generalova omiljena igra"potapanje brodova"
zapravo i nije tako nevina,to je vojna igra.Niti za vlastitim kuhinjskim stolom,Mladic nije mogao pobjeci od toga sto je i tko je.Ana se pozalila na glavobolju.Ali taj znak nije bio dovoljno jasan,jer nije rekla nista drugo,nista vise.Mozda si se prehladila,rekla je majka,lagano joj dodirujuci celo.Otac je zabrinuto pogledao,ali nije rekao nista.
Ne,ocu necu nista reci,vjerojatno je pomislila Ana.Bilo bi to nemoguce,vec je toliko puta razmisljala o tome.Nije imala snage unistiti porodicnu idilu.Nije to mogla uciniti,ne pred majkom i malim bratom.
Majka bi problijedila i zanijemila.Brat bi skocio u njenu obranu ako bi otac poceo vikati,ili je mozda krenuo udariti.Te veceri prije samoubojstva,gledala ga je drugacijim ocima.Njezin otac za nju vise nije bio ista osoba.Njezina je glavobolja bila stvarna,ali je bila samo izgovor za povlacenje.Istina je bila da ga vise nije mogla gledati.
Odjednom ju je obuzela mucnina.Pogledala ga je,"bosanskog koljaca"(u nekim novinama je procitala da mu je to nadimak),kao da joj je prvi puta u zivotu.Ana je gledala oca,njegove velike sake,
njegov omiljeni prsten,vec prilicno sijedu kosu i preplavio ju je osjecaj tuge,gubitka.Je li moguce da bez rijeci sjedi preko puta covjeka optuzenog za ratne zlocine?I da je ta osoba njezin otac,njezin obozavani otac?Je li moguce da je on tako tvrd,tako cinican i necovjecan?Nasmijesio joj se.Jedva mu je uzvratila malim osmijehom,i potopila jedan od njegovih brodova.Mrzila je sebe sto je tako slaba,plasljiva,tatina mala curica.Glavobolja se pojacala.Moram u krevet,rekla je.Majka ju je pogledala.Osjetila je da s njenom kceri nesto nije u redu,ali nikada nece saznati sto.
Svjetiljka je bacala zuckasto svjetlo na kuhinjski stol.Igra je uskoro zavrsila.Ana je pobijedila.
Ujutro je imala jos jednu priliku.Mladic je zaista bio zabrinut za nju i upitao je sto nije u redu.
Izgubljena i nesigurna,samo je rekla da mu to ne moze objasniti.On je otisao u Bosnu,siguran da ce njenom cudnom raspolozenju ubrzo doci kraj,da je bila nervozna i zabrinuta radi slijedeceg ispita.
Iduce je veceri Ana uzela ocev pistolj,jedan od tri koje je drzao u kuci,onaj njemu najdrazi,kojeg je dobio kao najbolji student Vojne akademije u Beogradu-onaj iz kojeg je Mladic rekao da ce zapucati kada mu se rodi prvi unuk.Uzela je bas taj,kao da je zeljela jos vise povrijediti oca...
U Bosni,medju vojnicima,u trenutku kada mu se kcer ubila,general se probudio.Osjetio je udarac u srce,kasnije je rekao.Rekao je svom podredjenom da se nesto strasno dogodilo i da odmah nazove prvu liniju fronte.Ali tamo je sve bilo mirno.Potom je zazvonio telefon.Bio je to njegov sin Darko.
Mladic je uvjeren da je Ana ubijena.Za njega je to jedino logicno objasnjenje.Ana se nikada ne bi ubila,rekao je.Nije mogao ni zamisliti da bi ga njegova kcer,njegova jedina kcer koja je u dobi od dvadeset i tri godine s njim igrala"potapanja brodova",mogla osuditi za to sto je cinio u ratu.Nije mogao razumjeti da je upravo tako.
Umjesto razgovora,igrali su djecje igre.Ali bilo mu je lakse vjerovati da je ubijena jer ga to oslobadja svake odgovornosti.Da bi shvatio zasto se ubila,morao bi-barem sebi-priznati da je pocinio ratne zlocine.A to Mladic nikada nece uciniti.Cak ni smrt voljenog djeteta ga nije mogla prisiliti na to.Kao da je morao zrtvovati svoju kcerku-ne svoje vojnike ili vlastiti zivot poput kneza Lazara-da bi usao u legendu.Ako je to bila cijena besmrtnosti,bogovi su ga ostavili na zivotu samo da bi ga natjerali da trpi neizdrzivu bol.
I tu grcka mitologija dolazi u dodir sa srpskom:Mladic je kaznjen za svoja djela u Bosni.Unistio je Bosnu,da bi na kraju Bosna dokrajcila njega.Da je Anu ubila ljudska,neprijateljska ruka-to bi bila ljudska osveta.Ali ona je sama digla ruku na sebe.Kao da su se bogovi osvetili Mladicu.Zivot mu se pretvorio u grcku tragediju gdje se bogovi direktno mijesaju u junakov zivot i kaznjavaju ga jos za zivota.Mladic je konacno osjetio bol koju je nanio tisucama ljudi u Sarajevu,Srebrenici ili Gorazdu.
Ali je li to ista bol?Moze li krvnik osjecati isto sto i zrtve?Da,jer je bol roditelja koji je izgubio dijete jednaka bol.
Taj gubitak,Mladicev najveci gubitak i patnja koja je proizasla iz njega,ponovo ga je pretvorio iz legendarnog junaka u ljudsko bice.
Nakon sto sam otisla od kuce-imala sam samo sesnaest godina-moj otac godinama nije razgovarao sa mnom.Bio je tvrd kao kamen.Otpisao me je.Zasto,pitala sam se.Zato jer sam se usudila raditi sto sam zeljela,jer ga nisam slusala.Ali mozda bih ga i poslusala,samo da je govorio,govorio,a ne vikao na mene.Sada je prekasno.Ali cesto sanjam svoga oca.Sanjam da stojim na vrhu spiralnih stepenica.On stoji na dnu.Gleda me i cini se da mi pokusava nesto reci.Vidim da otvara usta,ali rijeci ne dopiru do mene.Budim se jecajuci.
Mozda i general sanja svoju izgubljenu kcer kako mu pokusava nesto reci,ali on je ne cuje.Tada se budi u hladnom znoju,pored svoje tihe zene,koja u dubini duse zna tko je odgovoran za Anino samoubojstvo.
Iako je za njim raspisana potjernica Tribunala u Haagu,od ozujka 1994.general Mladic izdrzava svoju dozivotnu kaznu,bez obzira na cinjenicu sto je jos uvijek na slobodi.
(Slavenka Drakulic-"ONI NE BI NI MRAVA ZGAZILI")
|
