Ivan Lovrenovic-UNUTARNJA ZEMLJA
KULTURA?IDENTITET?(UMJESTO POGOVORA)-2
...Sfera visoke kulture katolicko-hrvatske i pogotovo pravoslavno-srpske komponente,u usporedbi s islamskom znatno je siromasnija,sto je sasvim razumljivo,s obzirom na realno-historijski polozaj ovih dvaju entiteta u turskoj islamskoj drzavi.Prakticno,to je-i pored nacelne islamske tolerancije drugih monoteistickih religija-ipak polozaj gradjana drugog reda.Doduse,i ovdje je vrlo vazno uociti krupne promjene u toku vremena,i u zavisnosti od mnogih izukrstanih internih i eksternih faktora.Tako je,na primjer,velika razlika izmedju polozaja Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini(pa odatle i pravoslavno-srpske visoke kulture)u prvim stoljecima,do ukidanja Pecke patrijarsije i uvodjenja grckog visokog klera,od njezina polozaja u kasnijem razdoblju.U prvom razdoblju,dok su odnosi izmedju Porte i Patrijarsije harmonicni i cak produktivni,u okviru pravoslavno-srpske tradicije i u Bosni tece jedan plodan stvaralacki proces.Tako,na primjer,fresko-slikarstvo srpsko-bizantskoga stila,stvarano osobito intenzivno krajem 16.i u 17.stoljecu,spada u najmarkantnije tekovine kulture u Bosni i Hercegovini u razdoblju osmanske vlasti.
Slom turske ofenzive prema Evropi,sve aktivnije vezanje crkvenoga vodstva za rusku(i austrijsku)protuaofenzivu prema Turskoj,ukidanje Pecke patrijarsije(kao ne samo vjerskoga nego i politickoga i kulturnoga integrativnoga faktora cijeloga srpskoga entiteta na Balkanu),uvodjenje fanariotskoga visokoga klera kojim pravoslavno-srpski etnos ne samo da gubi svoje autenticne predstavnike,nego cije je djelovanje izrazito protunarodno i koji,k tome,unosi mnoge negativne tenzije u odnosu spram katolicko-hrvatske etnicko-konfesionalne zajednice-sve ce to od 18.stoljeca poceti narusavati i samu egzistencijalnu osnovu zivota,te ce za dugo vremena unistiti i pretpostavke za nastanak bilo kakvih oblika visoke kulture.Gotovo bi se moglo reci da se od ovog vremena kulturotvorni potencijali pravoslavno-srpskoga entiteta potpuno"preseljuju"i manifestiraju u sferi pucke kulture.Jaci gradjansko-trgovacki sloj,kao drustveno-ekonomska podloga za pojavu kakvih-takvih oblika visoke kulture u ovoj strukturi javit ce se tek u 19.stoljecu,kada citava Bosna i Hercegovina ionako ulazi u sasvim novu kulturnu epohu.
Donekle je analogna,ali u nekim bitnim elementima i drukcija,situacija katolicko-hrvatskoga entiteta u Bosni.Od prvorazredne je vaznosti ovdje:kontinuitet i narodni karakter franjevacke bosanske redovnicke organizacije Bosne Srebrene.U franjevcima bosanski katolici-Hrvati imali su kroz sva cetiri stoljeca turske uprave autenticne politicke,kulturno-prosvjetne i,naravno,vjerske predstavnike.Bitno je pri tome da su franjevci,polazeci od vjersko-didakticne funkcije doduse,
inzistirali na prosvjeti i obrazovanju,koje su sami stjecali na respektabilnim evropskim ucilistima.
Jos vaznije je to da se ta aktivnost nije zadrzala na svojoj primarnoj funkciji,nego se sirila u mnoge druge domene i discipline:historiografiju,geografiju,pjesnistvo,kronicarstvo,te prosvjetnu djelatnost.
Na profiliranje specificnog mentaliteta i kulturne(i ne samo kulturne)akcije franjevaca,te uopce na profiliranje katolicko-hrvatskoga puka,presudno je djelovao paradoks njihovoga historijskoga polozaja u Bosni i Hercegovini.To biva osobito jasno izrazeno nakon utvrdjivanja evropske granice Osmanskoga Carstva na granicama Bosne i Hercegovine prema Dalmaciji i sjevernoj Hrvatskoj,to jest-prema Mlecima i Austriji,cime je presjecen jedan prirodni etnicko-kulturni i konfesionalno-civilizacijski prostorni kontinuum.Nekako od toga vremena Rusija i Austrija intenziviraju svoju protutursku politiku,trazeci za sebe patronat-jedna nad pravoslavnim,druga nad katolickim svijetom,
aktivno se baveci razlicitim propagandnim i obavjestajnim vezanjem toga zivlja za svoje ciljeve,koji su,naravno,daleko od bilo kakvog politickog altruizma.To pojacava podozrivost turske vlasti spram tih etnickih grupa,a rasulo,bezvlasce i bezakonje,koje nastupa sve intenzivnije od 18.stoljeca,te odnose stalno pogorsava.Franjevci,i njihov puk,kao drustveno-crkvena struktura izravno podlozna Rimu(a Rim je sa aspekta uzdrmane turske vlasti tudjinski centar opasnoga politickog i vojnog neprijatelja!)ovo pogorsanje odnosa trpe na posebno drastican nacin.
Zahvaljujuci organskoj stopljenosti franjevaca s narodom i njihovoj djelatnosti,u katolicko-hrvatskom miljeu ipak se i dalje odrzavaju kakvi-takvi uvjeti kulturnoga ispoljavanja.Ono se-kako je poznato-
manifestira najvise i najkarakteristicnije u domeni pismenosti,knjizevnosti,jezicno-pravopisnih napora i anticipacija onih ideja koje ce trijumfirati na sirem nasem prostoru u 19.stoljecu.
I iz ovih krajnje ovlasno i pojednostavljeno naznacenih kontura bosanskohercegovackoga mozaika,
jasno je vidljivo da su se ove tri kulturne sfere razvijale uglavnom izolirano,a jasno je i zasto je to moralo biti tako.Nadam se da su iz ovih naznaka vidljivi i historijsko-interesni korijeni antagonizama koji se u razlicitim pojavnim oblicima i intenzitetima javljaju izmedju svih triju entiteta,osobito u drugom razdoblju turske vlasti-onome od kraja 17.stoljeca.Tu je negdje,historijski objasnjiv,i korijen muslimanskoga nepovjerenja spram krscanskog/hriscanskog elementa koje je-u racionaliziranoj osnovi-sasvim konkretan egzistencijalni strah od vanjskih,evropskih vojno-politickih sila koje svoje imperijalne strategije kamufliraju konfesionalno:"brigom"i"pravom"na pravoslavlje(u ruskoj)i na katolicizam(u austrijskoj varijanti);i korijen reciprocnoga antiturskog i antiislamskog raspolozenja;
konacno,vidljivi su i korijeni pravoslavno-katolickoga rivaliteta,koji se u ovdje tretiranom razdoblju krece najcesce oko posve zemaljskoga,banalnog sporenja o pravo na pobir i dazbine,da bi kasnije,u
19.stoljecu,sa formiranjem nacionalnih burzoazija,u opasnoj politickoj igri ciji su se neizbrojni i zamrseni konci potezali i protezali na velikim relacijama od Beograda do Zagreba,i od Beca i Peste do Petrograda i Carigrada,prerastao u maligna sporenja o pravu na Bosnu i Hercegovinu-u Bosni i izvan nje.U njima se redovito operiralo,bespredmetno ali opasno iskljucivo,"argumentima"o prioritetu i primatu pojedinih nacionalnih kultura.
Tu,u taj kontekst treba,cini mi se,postaviti i u njemu rjesavati pitanje o zajednistvu i kulturnoj bastini.Junak ANDRICEVE price PISMO IZ 1920.GODINE mogao je(tocnije:morao je)osjecati iskucavanje satova iz sarajevskih tornjeva i sahat-kula kao metaforu fatalnoga izolacionizma,jer u vrijeme u kojemu on to osjeca jos su na djelu izolacionisticki mehanizmi historije,cak i pojacani krvavom akceleracijom koju dobijaju od okupacije 1878.do prvoga planetarnoga rata koji se ovdje prelomio na posebno koban i kompliciran nacin.
Nista se u"recepciji"Andriceve pripovijetke od vremena prvoga pisanja ovoga teksta(daleke 1983.godine)nije promijenilo:u nasoj usamljenickoj kulturi i dalje se tretira najcesce kao"ono Andricevo pismo,u kojemu je rekao da je Bosna zemlja mrznje".Promijenile su se"samo"okolnosti i prosirio krug korisnika.Vidjeli smo,tako,i evropske pregovarace(LORD OWEN i drugi)kako,pouceni karadzicevsko-koljevicevskim KRATKIM KURSOM knjizevne interpretacije,masu ovim"pismom",
dokazujuci neminovnost,gotovo i zasluzenost,bosanske apokalipse.
Najobicniju cinjenicu pri tomu svi zanemaruju:ovaj Andricev tekst je pripovijetka.To jest,autonomna stvarnost,knjizevna,i u njoj vrijede njezina pravila i odnosi.Tako,u PISMU IZ 1920.GODINE famozni tekst o mrznji dio je dijaloga izmedju DVA LIKA,izgovara ga Maks Levenfeld,sarajevski Zidov,lijecnik,
koji bjezeci od te mrznje,zavrsava u Spanjolskom gradjanskom ratu,gdje kao lijecnik-dobrovoljac gine u bombardmanu bolnice,na cijem krovu je,naravno,bio istaknut ogromni znak Crvenoga kriza!
Elementarno korektna knjizevna interpretacija ove bi podatke iz samog teksta morala,nuzno,sasvim drukcije protumaciti.Uz put,nije previse vazno,ali je zanimljivo:prica je situirana u vrijeme neposredno nakon I.svjetske klaonice,a napisana(ili barem prvi put objavljena),nakon one II.-1946.
godine.I to hoce nesto reci,zar ne!
Mi smo,danas,neosporno u znatnoj mjeri(negativno samo onda kada to nece da se prizna,kada se tabuizira)jos uvijek odredjeni uze shvacenom svojom kulturnom tradicijom i svojom civilizacijskom pripadnoscu.Negirati to,beskorisno je,neistinito i nepametno,a nadasve stetno.No,s druge strane,mi zivimo trenutak istinske planetarizacije kulture,u kojemu su pred intimnom recepcijom i organskim usvajanjem kulturnih vrijednosti pale sve barijere:nacionalne,politicke,konfesionalne,jezicne,a ostao da djeluje kriterij univerzalnoga...Figurativno receno:pomaknuto je simbolicno znacenje Andricevih tornjeva i sahat-kula:nekad su djelovali kao usmjerivac zivota,sad bi trebali djelovati kao cinjenica kulture,estetsko-historijska cinjenica,koja per definitionem PRIKLJUCUIJE,POVEZUJE.Pa,ako je prirodno,logicno,dobro da drevnu indijsku skulpturu,japanski tus,moskovskoga BLAZENOGA VASILIJA,katedralu iz Chartresa,ili ohridskoga SV.NAUMA,ninski sv.Kriz,fresku iz Sopocana itd,itd.
dozivljavamo izravnoscu estetske sugestije i historijske evokativnosti,nece biti logicno i nece biti znak potpune licne i civilizacijske zrelosti,da nam punocu recepcije zavicajnih kulturnih cinjenica i stvaralackih fenomena ometa jos uvijek djelujuca,a mrtva,"nelagoda"i animozitet.Radi se o ovome:
s takvom nelagodom u duhu spram sebi najblizeg kulturnog fenomena,ni recepcija japanskog tusa ne moze biti prava ni potpuna...Nas civilizacijski ispit zrelosti polaze se ovdje;to nigdje nije tako neminovno kao u Bosni.
Vratimo se ANDRICEVOJ slici;ona nam jos moze koristiti.Prisjetimo se:tvarno,ona je sazdana na simbolima sarajevskih tornjeva,"raznovrsnih i raznoglasnih",i njihovih satova,odnosno vremena cetiriju raznih,"medju sobom zavadjenih kalendara",i cetiriju"raznih crkvenih jezika".Ta slika ne samo da je estetski sugestivna,nego je i civilizacijsko-historijski vjerodostojna i"istinita".Ali,valja se upitati:"dokle"istinita;s kojom dimenzijom historije i kulture ona racuna,koju dimenziju ima u optici?Tornjevi,satovi,mjerenje vremena,kalendar,crkveni jezici,urbani ambijent...Sve-elementi visoke kulture,k tome,"uhvacene"u kadar u jos uvijek pretezno konfesionalno-religijski odredjenom vremenu.
Kadar ANDRICEVE slike,dakle,hvata samo"gornje"aspekte,ne obuhvacajuci totalitet.Ako je dopusteno"ozivjeti"rad pisceva objektiva,on ce nas nuzno,vlastitom logikom svesti u podnozje tornjeva i sahat-kula.U sto?U vrevu zivota,u zamor svakodnevlja stoljeca,u parter historije i jedne drukcije,PUCKE kulture.Ona,doduse,zivi u sjeni tornjeva i njihovih satova i ne moze ne biti njima-svaka svojima-obiljezena,ali ta obiljezenost daleko je od toga da je moze obujmiti svu i prozeti svu.Ona ima svoje vrijeme,svoje porijeklo,svoje oblikovne zakone,svoje funkcije-svoje,dakle,elemente koji su katkada samo periferno podudarni sa svijetom pripadajuce visoke kulture,a veoma cesto odvojeni i razliciti od njega.Bitno je za nasu temu ovo:za razliku od medjusobne izoliranosti sfera visoke kulture,pucka kultura je ono podrucje na kojemu se,izmedju sva tri entiteta,uspostavlja visok
stupanj uzajamnosti.
Usput receno,za nasu etnologiju,folkloristiku,kulturnu antropologiju,ako bi i pretjerano bilo reci da su u povojima,svakako nije nepravedno ustvrditi da nisu maknule dalje od pozitivisticke faze,nemocne za bilo kakva sintetska uopcavanja i interpretacije.Pravo je cudo kako su ove u svijetu toliko atraktivne i razvijene naucne discipline u nas ostale bez odziva.A vec i laickim afinitetom stecen uvid govori da bi cjelina materijalne,socijalne i duhovne pucke kulture ovoga podneblja-izucena u mrezi suvremenih metoda ovih nauka-visestruko,i za nase interne pojmove neocekivano,dala pravo obilje materijala za tvrdnju o znacajnom stupnju jedinstvenosti kulturotvornih mehanizama i zakonitosti koji su vladali ovom kulturnom sferom,uz posve drukcije prelamanje civilizacijsko-konfesionalnog trostrukoga raskola visokih kultura.
Postojanje toga zajednickoga supstrata u cijeloj sferi pucke kulture nije nikakav historijski kuriozum.
Bez obzira na konfesionalno-civilizacijske razlicitosti(visokokulturne provenijencije)kojima je nas svijet izrucen tako reci od doseljenja na Balkan,a narocito snazno i dramaticno u periodu o kojemu je ovdje rijec,taj svijet je vecinom zajednickoga etnickog porijekla,sa zajednickom,veoma snaznom kulturnom i duhovnom bastinom slaveno-ilirskoga amalgama,konacno-svijet jednog jezika i s mnogim zajednickim crtama mentaliteta,stoljecima izmijesan u najtjesnjem svakodnevnom dodiru(osim u nekim regionima,koji su kroz povijest dulje ili krace zatvorene enklave jedne grupacije).
Pucku sferu kulturnoga nasljedstva Bosne i Hercegovine,dakle,karakterizira visok stupanj uzajamnosti.Oni,pak,elementi u kojima se ona prepoznaje kao trojno diferencirana,ulaze u nju
"odozgor",iz civilizacijski i historijski jasno razgranicenih sfera visoke kulture.Utoliko je nase nasljedstvo ambivalentno i dijalekticno,kao,uostalom,i nase bice:jesmo"zbroj",ali jesmo i"umnozak";
imamo i svoje diferencirane kulturno-nacionalne tradicije,ali i njihovu osnovu i njihov ograniceni preplet koji je-zajednicka tradicija.
Sustina je,dakle,bastinjenog bosanskog kulturnog bica u njegovoj civilizacijskoj spletenosti:u istovremenosti jedne zajednicke i triju posebnih tradicija.Onako kako su one(ova zajednicka,i ove tri diferencirane)organski vezane,tako-ne vidjeti,ili ne htjeti vidjeti bilo koji posebni clan te komplicirane kombinacije,znaci pristatí na osiromasenje vlastitoga bica...
|
