Ivan Lovrenovic-UNUTARNJA ZEMLJA
KULTURA?IDENTITET?(umjesto pogovora)-1
1.
Uvijek iznova s jednakom aktualnoscu javlja se u nas pitanje selekcije onoga sto je u tradiciji stvaralacki vitalno i produktivno.Nesumnjivo,takva selekcija je nuzna i presudno vazna,ali se zacas izradja u vlastitu negaciju onda kada pomislimo(sto se u nas dogadja cesto)da se ona moze obaviti dekretom ili proizvoljnoscu pojedinacne volje koja je umislila da ima u rukama mandat Historije i Kulture.To selekcioniranje neprekidan je i nevidljiv posao,koji se obavlja u unutrasnjosti kulturnog i stvaralackog procesa,gdje vaze samo imanentni i veoma neocekivani kriteriji virtualnosti.
Malo gdje se ovaj odnos pokazuje kao jednadzba s tako mnogo nepoznanica kao u primjeru bosanske kulturne historije,osobito njenoga najkompliciranijeg razdoblja-osmanskog.
U nacionalno-politickim koncepcijama i historiografskim interpretacijama,iz 19.stoljeca,s pocetka ovog,i izmedju dva svjetska rata,aktualnim i danas,cjelina osmanske epohe tretira se iskljucivo sa aspekta politicke historije.tj.u aspektu tudjinske vojno-politicke okupacije,te se ukazuje kao duhovni i kulturni vakuum,kao fatalna i historijski neproduktivna EPIZODA.Pri tome se sasvim gube iz vida zakonitosti i rezultati kulturnih procesa,koji doduse jesu"dovedeni"na valu velikih vojno-politickih potresa,ali tokom cetiri stoljeca poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i cinjenica,koje zahtijevaju normalan kulturnohistorijski i estetskomorfoloski tretman,neopterecen ideoloskim i civilizacijskim idiosinkrazijama.Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj politicko-historijski
"ekvivalent",bez opasnosti od teskog nasilja nad njima,i nad historijom.Pogotovo se to pokazuje deplasiranim u historiji kultura kakve su sve kulture Mediterana,koje su u visokom stupnju rezultati simbioza i amalgamiranja(mnogo cesce inicijalno izazvanih vojno-politickim ekspanzijama nego nekim idealnim"prirodnim"putem).U suprotnom,nas odnos spram kulturnog nasljedstva svodi se na duhovno umrtvljujuce i smijesne mitologeme"teske proslosti","vjekovnoga ropstva","tamnoga vilajeta",a realni tokovi,preobrazbe i ostvarenja kulture ostaju naprosto nepoznati,jer takav odnos nije kadar stvoriti ni osnovne pretpostavke za proucavanje,a kamoli pripremiti nas duhovno za aktivnu recepciju.Posto je ovakav odnos bio dominantan gotovo stoljece i pol,lako je objasniti(ali ne i prihvatiti DANAS)sto citavi arhipelazi kulturnih pojava iz razdoblja o kojemu je rijec stoje i sada neotkriveni.Odnosno,i kad su otkriveni,i kad se na njima radi,cesto se nad taj rad nadvija sumnjicavost i zazor,porijeklom iz malocas opisanoga odnosa...
Za ispravno,ili barem dobrohotno razumijevanje redova koji slijede,bitno je spomenuti da se oni pitanjima svih ovih nagomilanih sedimenata ne mogu baviti akribijski-analiticno,s ambicijom eksplicitnih odgovora;ne znam,uostalom,tko bi i mogao dati takve odgovore a da u njima bude sadrzana puna mjera objektivnosti.Jer to su pitanja u kojima se ne razdvaja proslo od sadasnjega,
koja se ticu tekuceg procesa u kojemu smo svi aktivni subjekti,te je nemoguce objektivirati se do pogleda SUB SPECIAE AETERNITATIS,s kojega bi se sve vidjelo kao na dlanu,bestrasno i hladno-logicno.
Sistematicna slika kulturne historije turskoga razdoblja,kada jedanput budu napisana,morat ce u samom svom polazistu imati konstataciju o bitnom dualitetu duhovne i kulturne situacije,baziranom na historijskom supostojanju kulturnih,etnicko-konfesionalnih entiteta:
muslimansko-bosnjackoga,pravoslavno-srpskoga i katolicko-hrvatskoga,uz sefardsko-zidovski.
Ako se posluzimo srednjovjekovnom relacijom VISOKE i PUCKE kulture,a to nam omogucuje realna srednjovjekovnost bosanske duhovne i drustvene situacije,sve do polovine 19.stoljeca,onda je moguce,shematski,reci da se spomenuti dualitet sastoji u ovome:sfera visoke kulture obiljezena je krajnjim stupnjem izolacije izmedju triju kulturnih entiteta,sve dok u sferi pucke kulture ostvaruje njihovo prozimanje.Shematizirajuci i dalje,moze se reci:na jednoj strani,u sferi visoke kulture:tri zasebne kulture,a na drugoj,u sferi pucke kulture:zajednicki fond kulturnih modela i stvaralackih zakonitosti.U ovu sliku HORIZONTALNIH NIVOA valja uvesti i VERTIKALE,to jest organsku jedinstvenost koja se uspostavlja izmedju svake od pojedinih triju kultura i njenoga dijela pucke kulturne sfere.Pri tome je,opet,vrlo vazno ne izgubiti iz vida one oblike u kojima pucka kultura djeluje"prema gore","pozajmljuje"sferama triju odvojenih kulturnih tokova svoj duh
INTEGRATIVNOSTI.
Neophodno je naglasiti da su pojmovi visoke i pucke kulture ovdje uvedeni uvjetno,kao pomocni,jer naprosto tu relaciju(ili,tocnije,prvi clan te relacije-visoku kulturu)sva tri bosanska etnokulturna entiteta ne poznaju u jednakoj mjeri,niti se vertikalitet jedinstva u toj relaciji na jednak nacin i u jednakom stupnju uspostavlja u svakom od tri slucaja.Taj fenomen historijski je lako objasnjiv,a za danasnju emotivno-dozivljenu recepciju ove materije-presudan.Svaka buduca sinteza primarno ce se morati njime pozabaviti,a dok ona to ne uradi,mnozit ce se nepotrebni nesporazumi,jednako iracionalni i ograniceni i u svojoj nacionalistickoj,i u normativno-politickoj varijanti.U prvoj oni se manifestiraju kao smijesno ali opako nadmudrivanje i nadbijanje oko toga cija je kultura"bogatija",
cija je"narodnija i autohtonija",tumaceci historijske realnosti i uvjetovanosti ahistoricnim determinizmom od Boga danih ovakvih ili onakvih"sposobnosti"ili"nesposobnosti"ovoga ili onoga naroda za ovakvo ili onakvo samopotvrdjivanje i realiziranje.U drugoj varijanti ovi nesporazumi dolaze od jalovoga iscrpljivanja u trazenju,pa i izmisljanju,potpunih analogija i striktnih"pariteta",
posto-poto.I jedno i drugo vodi izravno u falsifikaciju,od koje nasa suvremena kulturna historiografija,doista,nije imuna.Jedno i drugo-samo je lice i nalicje jedne te iste pojave:duhovne uskosti i provincijalnosti,iracionalnoga straha od DRUGOGA,koji je(strah)nespojiv s bicem i funkcijama kulture.
Kad se shemi koju smo ocrtali doda jos i dinamicka komponenta povijesnih mijena,biva ukratko naznacena jedna komplicirana duhovna i historijska situacija,za ciju interpretaciju nije tesko pomisliti da predstavlja pretezak i iluzoran posao.
Cjelinu kulturnoga i duhovnoga zivota Bosne i Hercegovine u razdoblju koje se razmatra presudno odredjuje religijsko-konfesionalni karakterni okvir.Ova cinjenica ima prvorazredan znacaj za sagledavanje prirode i puteva razvoja bosanskohercegovacke kulturne tradicije.Kao sto je poznato,u turskoj teokratskoj drzavi konfesionalna zajednica bila je jedina organizacijska mogucnost iskazivanja razlicitih etnickih,historijskih,kulturnih,politickih i drugih interesa.(Zato,ma koliko je proces etnicko-nacionalne diferencijacije i identifikacije naroda u Bosni i Hercegovini odredjen i drugim faktorima,pogresno je ne uvidjati ulogu vjerskih pripadnosti tom procesu.)
Konfesionalizam kao okvir duhovnoga zivota osobito je presudno odredjivao sferu visoke kulture.
Posto se u Bosni radi o trostruko(i cetverostruko)diferenciranom konfesionalno-civilizacijskom
"pejzazu",koji je k tome obiljezen i historijski uvjetovanom antagonistickom tenzijom izmedju sva tri entiteta,jasno je koliko su se ove tri kulturne sfere morale realizirati izolirano,bez medjusobnoga dodira.
Tako ne samo da nije cudno nego drukcije upravo nije ni moglo biti,sto se u Bosni vremenski i prostorno simultano,k tome na malom prostoru i tako reci u susjedstvu,zbivaju ne tako beznacajni stvaralacki procesi,a da jedan za drugoga naprosto i"ne znaju",niti imaju unutrasnje civilizacijske potrebe te vrste.
Na ovom mjestu bitno je osvijetliti i apostrofirati fenomen neravnomjernoga razvoja triju kultura u njihovom VISOKOM aspektu.
Islamska sfera visoke kulture u Bosni,prirodno najjace se realizirala u cijelom razdoblju turskoga vladanja,a osobito u prva dva njegova stoljeca,dok se granice Carstva steru daleko od Bosne na sjeveru,i dok je Turska zakonski i privredno stabilna.Masovnost islamizacije(s kojom kao fenomenom,nasa historiografija jos uvijek muku muci),orijentalna urbanizacija,integriranje u orijentalni privredni sistem i duhovno-civilizacijski krug-ukratko receno,objektivni su i konkretni historijski uvjeti za rascvat ove kulture i umjetnosti.
Za nasu temu vrlo je vazno primijetiti kako ova kulturna komponenta pocinje vidno stagnirati u drugim dvama stoljecima turskoga vladanja,od one prekretnice koju oznacava poraz Turske pod Becom krajem 17.stoljeca,kada granice Carstva silaze na Savu,Carstvo zapada u trajnu i progresivnu destabilizaciju,a Bosna u svemu tome pocinje prozivljavati osobito teska krizna vremena i procese.To i u ovom slucaju upucuje na direktno proporcionalan odnos izmedju stabilnosti sistema i rasta visoke kulture.Na ovo se organski nadodaje zapazanje da upravo od ovih vremena jacaju u okviru muslimansko-bosnjackoga kulturnoga toka oblici(kakav je,na primjer,alhamijado knjizevnost)koji signaliziraju dubok i kulturoloski veoma vazan prijelom:tendenciju preorijentacije na stvaralastvo koje se diferencira u odnosu spram maticnoga kulturnoga kruga.Ovo se na cudnovato zakonit nacin podudara sa intenziviranjem onoga procesa u kojemu se-kroz burna drustvena previranja i nemire,
kroz paradoksalne i nerijetko tragicne historijske okolnosti i dogadjaje-sve uocljivije diferencira specifican lik bosanskomuslimanskog etnosa u cjelini turskoosmanskoga"commonwealtha"...
|
