Edo Popovic-KAMENI PAS
Profesor Jozo Maric iz Daruvara u telefonskom razgovoru pricao mi je o nocnim eksplozijama u njegovu kraju.Miniraju se uglavnom kuce odbjeglih Srba.
Na prve rusevine nailazim na istocnom ulazu u Velike Zdence.Iz gomile cigle,zbuke,stakla,
slomljenog namjestaja strse grede i celicna armatura.Kod sljedece se rusevine zaustavljam.U susjednom vrtu kopa muskarac.Pitam ga cija je srusena kuca.Prestaje kopati,uspravlja se,jezikom oblizuje usne.
Nekih ljudi,kaze.
Kojih ljudi?
Gleda me,dugo se gledamo,vec pocinjem osjecati nelagodu.On se,ostavljajuci me bez odgovora,
vraca poslu.
U Daruvaru,na travnjaku ispred jedne rusevine igraju se djeca.Prekidaju igru i gledaju kako fotografiram.
Zabranjeno je fotografirati,kaze mi jedan.
Zasto,pitam.
Onako,bez veze.
Smiju se.
Tko je tu stanovao,pitam.
Ljudi,kaze.
Koji ljudi?
Ljudi,odgovara.
A gdje ti stanujes,pitam.
Pokazuje mi kucu u susjedstvu.
I nisi poznavao one koji su tu stanovali?
Jesam,ali ih vise ne poznajem.
Ponovo fotografiram.
Zasto ne udjes unutra,pita me.Unutra ima svasta.
Sta ima unutra,pitam.
Video,televizor,kauc...nije sve unisteno.Mi se svaki dan igramo unutra.
Kad je eksplodiralo,pitam.
Nedavno,kaze.
I kako je bilo?
Super.Bio sam vani,eno tamo,i letio sam pet metara kroz zrak.
Opet se smiju.
U sredistu Daruvara nalazim se s profesorom Maricem.Pokazuje mi,u prizemlju katnice,restoran koji je odletio nekoliko dana nakon moga posljednjeg boravka ovdje,potkraj veljace.
Vlasnik je Srbin,konstatiram.
Ne,to je drzavno.
Zasto onda?
Kazu da se tu skupljaju cetnici.
Tko kaze?
Prica se tako po gradu.
Trazim preciznije informacije.
Sve se dogadja nocu,vodi se istraga,digla se prasina nakon Greguriceva posjeta,eto to je sve sto znam.Osim toga,Daruvar i nije bas takva selendra kakvom je ti zamisljas.
Njegova sutnja drugacija je od sutnje muskarca koji je okopavao vrt.
Uostalom,sto se ovih eksplozija ovdje tice,to je mila majka prema onome sto su oni nama radili,
pokazuje na spaljeno kroviste zgrade osiguravajuceg drustva na drugoj strani trga.Bi li ti bio tako hladan da si izgubio nekoga u ovom ratu?I da mjesecima nisi mogao otici u kafic na pice,nego da si cucao u podrumu,jer su te ti idioti maltretirali i s ovih brda pucali po tebi danju i nocu?
Ne znam,kazem mu.
Na sjevernom izlazu iz grada je benzinska crpka.Tu je bila granica"velike Srbije".U Zdencima skrecem prema Grubisinom Polju.Nekoliko minuta voznje i opet rusevina.Tek reda radi pitam radnike koji kopaju kanal uz cestu tko je minirao kucu.Pitaju zar ja nemam pametnija posla.
Rat je,kaze jedan,a u ratu je normalno da se ruse kuce.
Rat je prosao,kazem.
Za vas u Zagrebu nikad nije ni zapoceo.
Fotografiram i odlazim.
(ozujak,1992.)
|
