Dubravka Ugresic-KONFISKACIJA PAMCENJA
16.
Odakle si?
Iz Jugoslavije.
Zar postoji takva zemlja?
Ne,ali ja sam ipak dosao odande.
Ovaj citat anonimna autora stoji na pocetku knjige"Djeca Atlantide",zbornika eseja mladih ljudi,ex-Jugoslavena izbjeglih zbog rata.Kazu da jezik proizvodi zbilju.U prici o raspadu Jugoslavije i ratu ima bezbroj zestokih i zastrasujucih primjera koji potvrdjuju ovu tezu.Rijec ATLANTIDA,koja opisuje mit o isceznucu zemlje koju su kaznili bogovi,buknula je kao metafora za Jugoslaviju kada je buknuo i rat.Odabir Atlantide za metaforu samo potvrdjuje opci osjecaj definitivnosti isceznuca.
Nasu pricu o kolektivnom pamcenju vracamo na sami pocetak,na Cicerona koji u svojoj knjizi"De oratore"prica pricu o pjesniku Simonidu,"izumitelju"memorije.Prica govori da je tesalijski plemic Skopas pozvao na svecani banket u svoju palacu i pjesnika Simonida da napise pjesmu u cast domacina.Dobivsi poruku da ga netko trazi Simonid je usred banketa ustao,napustio palacu i izasao napolje.U vrijeme njegova izbivanja iznenada se urusio strop palace i ubio domacina i goste.
Tijela su bila tako zgnjecena da rodjaci nastradalih,koji su dosli da ih sahrane,nisu mogli identificirati leseve.Prezivjeli Simonid je,medjutim,zapamtio gdje je tko sjedio za stolom.Prica kazuje da su zahvaljujuci Simonidu rodjaci ipak mogli sahraniti mrtve.
Iako ova prica pod rijecju"memorija"podrazumijeva mnemotehniku,uzet cu si slobodu da je ispricam na svoj nacin.
Prica o Simonidu kazuje nam da je rodjenju pamcenja prethodila nesreca,urusavanje krova,smrt,
isceznuce.Prica o Jugoslaviji i njezinu raspadu mogla bi metaforicki koincidirati s prizorom banketa i stola za kojim sjede ljudi.Iznenada se urusava zajednicki krov nad glavom i pobije ljude za stolom.Prezivjeli Simonid,kojeg rodjaci traze da identificira zrtve,ne stize obaviti svoj mnemotehnicki posao i prenijeti pamcenje,jer se iznenada,gle,urusavaju preostali zidovi i ubijaju njega i rodjake koji su dosli da sahrane svoje.Novi svjedoci prizora,pogodjeni dvostrukom nesrecom,u stanju su,
doduse,identificirati zrtve,ali samo one koje su zapamtili s mjesta na kojem su se zatekli u casu kada su se urusili preostali zidovi.I tako svatko pamti svoje i oplakuje svoje.Druge zrtve ne postoje.O onima prvima da i ne govorimo.
Proslost mora biti artikulirana da bi postala-pamcenjem.Gradjanima bivse Jugoslavije oduzeta je njihova zajednicka pedesetogodisnja proslost.Ta proslost najvjerojatnije nece imati prilike da se artikulira u skladno kolektivno pamcenje,ali ce je ipak biti tesko izbrisati jer je prirodnio zazivjela kao sto zazivljuje sam svakidasnji zivot.U zamjenu za oduzeto gradjanima je ponudjen konstrukt nacionalnog pamcenja,koji su mnogi odusevljeno prihvatili misleci da je ono siguran temelj za bolju buducnost.Medjutim,konstrukt nije usvojen,jer nije ni mogao ni stigao biti,niti se pretvorio u kolektivno pamcenje,jer da bi se to dogodilo moraju ga,kao svoju svakidasnjicu,zivjeti generacije.
Izvana gledano cini se da je transakcija uspjesno obavljena.Iznutra,medjutim,niti je ista zaboravljeno,niti je ista zaista zapamceno,sve je prisutno kao u zaustavljenu kadru urusene Skopasove palace.I ako je vjerovati Umbertu Ecu koji kaze da"zaboravljamo ne zbog oduzimanja vec zbog nagomilavanja,ne s proizvodnjom odsutnosti nego s umnozavanjem prisutnosti",onda je posve moguce da i nasa prica otklizi u suprotnu smjeru i umjesto o pamcenju postane pricom o zaboravu.Ili drugim rijecima,pricom o zaboravljenoj Atlantidi gdje su zbiljski ljudi potonuli u-parabolu.A tamo,vec prema zanru,preostaje samo jedno pitanje:Sto je toliko razljutilo bogove?
(Dubravka Ugresic-"KULTURA LAZI(antipoliticki eseji)")
|
