Dubravka Ugresic-MINISTARSTVO BOLI
...Svoje zemljake naucila sam raspoznavati u inozemstvu.Istina,muskarci,stariji muskarci,bili su nekako najuocljiviji.Glavni kolodvori i buvljaci bili su njihova kultna okupljalista.U kratkim jaknama,cesto koznim,s rukama nabijenim u dzepove,pojavljivali su se uvijek u formacijama,po trojica ili cetvorica,kao delfini.Stajali bi tako,
pocupkivali,ispustali duhanski dim u zrak,istjerivali strah i razilazili se.
U Berlinu,u kvartu gdje smo Goran i ja stanovali,znala sam zastati i pred zastakljenom stijenom jednog izbjeglickog"kluba".Kroz staklo bih vidjela NASE kako sjede,sutke igraju karte,bulje u televizor i s vremena na vrijeme potezu pivo iz flase.Na zidu je visjela geografska karta ukrasena razglednicama,crtana rukom,i s posve izmijenjenim velicinama.Njihovo mjesto,Brcko ili Bijeljina,bilo je na toj karti centar svijeta,njihova jedina preostala domovina.U kolutovima cigaretnog dima svi su izgledali kao BIVSI,kao mrtvaci koji su ustali da popiju flasu piva i odigraju partiju karata,ali su iznikli iz svojih grobova na pogresnom mjestu.
Na ulici me cesto znao okrznuti njihov jezik,brojke,uvijek su govorili o brojkama.Marke,petsto maraka,tristo maraka,
tisucu maraka...Ovdje,u Amsterdamu,brojali su GUCE umjesto guldena,toliko i toliko GUCA...Pritom su produzavali vokale,kao da tepaju.Kao da ni o cemu drugom nisu razgovarali,nego su vjecno brojili postojeci ili zamisljeni novac.
Za stanovnike zemalja u kojima su se obreli upotrebljavali su SVABO umjesto Nijemci,DACER umjesto Holandjani,
SVED umjesto Svedjani.Pravili su se vazni.U razgovoru su cesto upotrebljavali fraze GOVORIO SAM JA,ili JA UVIJEK KAZEM,isticuci svoju ulogu u cijeloj stvari,iako bi to sto su rekli bilo beznacajno,a i njihova uloga bila je zanemariva.Tvrdoglavo su se zadrzavali na svojim temama.JA OD OOSTDORPA DO LEIDSEPLEINA STIGNEM TOCNO ZA JEDANAEST MINUTA...JA NE ZNAM KAKO TI STIGNES ZA JEDANAEST,KAD ODANDE TREBA NAJMANJE PETNAEST MINUTA.JESI LI MJERIO?MJERIO SAM,COVJECE,TOCNO PETNAEST,OD TRENUTKA OD KAD SJEDNES U TRAMVAJ...Iscrpljivali su se u razgovorima.Kao da su sa svakom izgovorenom rijecju odlagali suocenje s vlastitim ponizenjem i istiskivali iz sebe strah.
Nacin na koji su se kretali i mjesta na kojima su se sastajali odavali su da im nedostaje NJIHOV prostor;NJIHOVA klupa na rivi ili ispred kuce na koju ce sjesti i promatrati svijet koji prolazi;NJIHOVA luka,da vide koji su brodovi pristali i tko je s njim sisao;NJIHOV trg,kojim ce prosetati i sresti"svoje";NJIHOVA kavana,u koju ce sjesti i popiti SVOJE pice.U evropskim gradovima trazili su prostorne koordinate koje su ostavili kod kuce,SVOJU prostornu mjeru.
Trazili su i svoju ljudsku mjeru.Gorana je cesto znala zgrabiti jugonostalgija.U takvim trenucima znao je na ulici pokupiti prvog"zemljaka"i dovesti ga k nama na pice.Naslusala sam se prica o njemackim"heimovima"i izbjeglickoj svakidasnjici.NASI su se kao magneti lijepili za Ruse,Ukrajince,Poljake,Bugare,za ljudsku sortu koju su osjecali
"svojom".Od nekog Bosanca naslusali smo se prica o Poljakinjama koje stizu u Berlin u jednodnevnim autobusnim turama da bi NASIMA jeftino prodale poljski sir i kobasice,cesto i"prespavale"s njima,i tu digle neku lovu,za skupljeni novac kupile nesto u Berlinu i vracale se autobusima kuci.Njusili su se na ulici,prepoznavali se po nekoj zajednickoj nesreci,i razmijenjivali sitne usluge bez stida.Taj isti Bosanac pricao nam je kako u jednom od berlinskih"puffova"potrosi svu svoju izbjeglicku socijalnu pomoc.Pricao je o nekoj Masi zbog koje tamo odlazi,i koja ga ODERE da ni sam ne zna kako,a za uzvrat mu NISTA NE DA.Ali neka,nije mu krivo.RUSKINJA JE,"NASA"JE.
NJEMICI NE BI DAO LOVU,NEMAJU ONE DUSE,KAO"NASE",rekao je,misleci na svoju Masu.
Muskarci su se najvise zalili,vjecno su se zalili.Na vrijeme,na vremenske prilike,na sudbinu,na rat,na nepravde koje su im nanesene;zalili su se na prilike u kampovima,ako su tamo bili smjesteni,zalili su se ako nisu bili smjesteni;zalili su se na socijalnu pomoc koju su primali,zalili su se na to sto su u ponizavajucoj situaciji da je uopce moraju primati,zalili su se ako je nisu primali;zalili su se uvijek i na sve,s jednakom zestinom,bez razlike.
Kao da je sam zivot bio kazna,sve ih je zuljalo,sve ih je svrbjelo,sve im je bilo tijesno,nista im nije bilo dovoljno,
svega im je bilo previse.
Zene su za razliku od muskaraca bile nevidljive.One su,negdje iz pozadine,gurale zivot naprijed.One su krpile rupe da zivot ne iscuri,one su zivot obavljale kao svakodnevni zadatak.Muskarci kao da nisu imali zadataka,izbjeglistvo su dozivljavali kao vlastiti,tezak invaliditet.
Ovdje,u Amsterdamu,znala sam ponekad svratiti u"Bellu",bosanski kafic,gdje su sjedili takvi mracni i sutljivi tipovi,
kartali ili buljili u televizor.Kada bih usla,pogledali bi me dugim pogledima koji nisu izrazavali nista,cak ni cudjenje,
cak ni negodovanje sto je u muski prostor usla zena.Sjela bih uz sank,narucila"nasu"kavu i sjedila tako neko vrijeme,kao za pokoru.Instinktivno bih se malo pogurila kao oni.Cinilo mi se da na obrazu imam zalijepljenu nevidljivu pljusku,bas kao sto su je imali i oni.Sto mi je to trebalo,ne znam.Mozda sam svracala zbog mracne zelje da s vremena na vrijeme onjusim svoje"krdo",iako nisam bila sigurna da li je MOJE,kao ni u to da je ikada bilo MOJIM.
I moji studenti su cas pristajali da budu NASI,iako nikome od nas nije bilo jasno sto to znaci,cas su odbijali da to budu,bas kao da se radi o realnoj,a ne izmisljenoj opasnosti.Nismo zeljeli pripadati ni ONIMA DOLJE NASIMA,niti OVIMA OVDJE NASIMA.Cas smo se poistovjecivali s tim mutnim KOLEKTIVNIM IDENTITETOM,cas smo ga s gnusanjem odbacivali.Recenicu-TO NIJE MOJ RAT!-cula sam stotinu puta.I doista,to nije bio nas rat.I doista,to je bio I NAS RAT.Jer da nije bio,ne bismo sada bili ovdje.Jer da je bio,opet ne bismo bili ovdje.
|
