Ivan Lovrenovic-UNUTARNJA ZEMLJA
...Nakon izbora 1990.godine reanimirana su sva stara kulturna drustva,koja je komunisticki rezim u svojim prvim godinama nasilno ugasio,prisvojivsi i njihovu imovinu:bosnjackomuslimanski PREPOROD(umjesto GAJRETA i NARODNE UZDANICE),hrvatski NAPREDAK,srpska PROSVJETA i zidovska LA BENEVOLENCIA.U ratu 1992.-1995.ona su odigrala vaznu ulogu,sudjelujuci u organiziranju kulturnog zivota,ali i u sirokom spektru humanitarnog rada.No,tendencijski gledano,ozivljavanje ovakvoga tipa kulturnih drustava(njihova neizbjezna monopolizacija nacionalnih kultura,simbioticka prislonjenost uz odnosne vjerske i politicke strukture),takodjer svjedoci o regresijskome smjeru kretanja.
Jedna od najvecih deformacija kojom je rat Bosnu nagrdio jest propast urbaniteta.Bosanski gradovi unistavani su na mnogo nacina-neki tonama granata i eksploziva(Sarajevo,Mostar,Bihac itd.),neki krvavim zlocinom i strahom(Foca,Visegrad,Zvornik,Brcko,Bijeljina,Prijedor...),neki pak autodestruktivnim odstranjivanjem bitnih elemenata vlastitog urbanog bica:stanovnistva drugih nacija i vjera,kulturnih i sakralnih objekata drugih kultura itd.;Banja Luka je primjer takve deurbanizacije,provedene planskom politikom,daleko od fronta i rata.
No,postoji i drugo lice.To je ono koje svjedoci o,usprkos svemu,jos nepotrosenim i nedegradiranim potencijalima,o znanjima i stvaralackoj volji koja radi samopostovanja i vlastitoga autenticiteta nije spremna napustiti podrucje najvisih kriterija i vrijednosti,i u uvjetima krajnje oskudnim,pa cak i po sam zivot pogibeljnim.
Primjeri te vrste najizrazitiji su u razlicitim podrucjima kulture,sto,naravno,ne znaci da ih nema i u svim drugim poljima ljudskog rada i stvaranja.Nekoliko godina rata kao i svi drugi,i slikari,pisci,novinari,kazalisni umjetnici,
muzicari,znanstvenici zivjeli su i radili-primjerice,u Sarajevu-na samom rubu egzistencije,cesto u doslovno trogloditskim,pecinskim uvjetima,svake sekunde kandidati smrti ili svjedoci smrti i patnje drugih oko sebe.O neobicno velikom broju primjera njihova djela nadmasuju svoju temu i povod,osiguravajuci sebi status autonomnoga rezultata u svojoj disciplini,u punoj korespodenciji s relativnim traganjima i standardima u svijetu.
Najimpresivnije u tom smislu svakako je iskustvo bosanskohercegovackih likovnih umjetnika-slikara,graficara,
dizajnera,skulptora,plasticara.I svojom brojnoscu(gotovo svi relevantni stvaraoci,svih generacija,ostali su u Bosni,samo rijetke je sudbina odvela nekamo vani),i obilatoscu produkcije i zanatsko-umjetnickom puninom,i nezasitnoscu traganja i eksperimentiranja,oni su vec u svjetskim razmjerama i individualno i tendencijski prepoznati kao univerzalno vazna duhovno-estetska cinjenica kraja stoljeca.
Blistave trenutke imala je tokom rata kazalisna djelatnost,pa cak i filmska u dokumentarnom i u igranom zanru.
Sarajevska ratna fotografija ostvarila je fascinantne rezultate,i u umjetnickom i u dokumentarnom pogledu.
Prije rata vodeca u bivsoj Jugoslaviji,subkulturna sarajevska rock-scena u ratu je ostala bez mnogih svojih protagonista,koji su se rasuli po svijetu.No,s onima koji su ostali(stalno ili u nekom razdoblju),te s onima sto su se u ratu pojavili,ona je dokazala svoju punu vitalnost i izvornost.
Zaseban fenomen je medijska i izdavacka produkcija:u ratu je niknulo mnogo novih medijskih projekata(i tiskanih i elektronskih),od kojih se zavidan broj profilirao do vrlo prepoznatljivih i utjecajnih glasila.Pri tomu valja osobito apostrofirati one koji uspijevaju dosljedno njegovati istinsko neovisno,kriticko-istrazivacko novinarstvo.I produkcija knjiga je impresivna,s obzirom na sve okolnosti,ne samo rata,nego i nestanka trzista.
Knjizevnost je,to je dobro poznato,najpodloznija svim mogucim vanjskim nalozima i obavljanju zadaca koje joj izvorno ne pripadaju.Jednim dijelom ona se ni sada nije uspjela tomu odhrvati.No u znatnom broju primjera,cak vecem nego sto bi se moglo ocekivati,ona je uspjela obraniti svoju autonomiju,ispisujuci tekstove(mahom kratke forme,ne samo pjesnicke,nego i esejisticko-dokumentarne,narativne itd.),koji,ne zaziruci od tematizacije neposredne stvarnosti ostvaruju visoku razinu duhovno-estetskog iskustva.Radi se o piscima i iz nesto starije generacije,od kojih su mnogi dozivjeli sudbinu egzilanata,od Hrvatske i Slovenije,do zemalja sirom svijeta,ali i o mladjima,a osobito
vazna je pojava najmladjih pjesnika i prozaika,do rata potpuno nepoznatih,koji su tokom rata napisali neke od najboljih tekstova moderne bosanske knjizevnosti.
Knjizevnost je,osim toga,podrucje u kojemu se otcitava jedan vazan obrat,koji se zbog rata i stradanja dogodio s Bosnom,a odnosi se i na sve druge aspekte zivota.Prije svega ovoga,Bosna je bila u svjetskim relacijama anonimna.Rat i besprimjerno stradanje bosanskih civila,sela i gradova medijski je ovu zemlju,na njezinu nesrecu,
napravilo najpoznatijom geografskom i politickom cinjenicom na svijetu.Za Bosnu,za njezinu kulturu i povijest,za specificnosti njezinoga zivota naglo su se zainteresirali mnogi ozbiljni evropski i svjetski novinari,publicisti,
povjesnicari,pisci.Tako su nastali,a nastaju i dalje,vazni i ozbiljni tekstovi i knjige o Bosni na francuskom,
njemackom,engleskom i drugim svjetskim jezicima.I obratno,dogadja se da se na te jezike prevode mnogi bosanski autori.
Cijela kulturno-medijska scena u Bosni pokazuje mnogo stvaralackog i tendencijskog dinamizma,svjedoci o sposobnostima bosanskoga drustva da bude integralnim dijelom suvremenoga svijeta otvorenih vrijednosti,i u tom pogledu ona je u snaznom kontrastu spram primitivnog etnokratskog modela,u kojemu je strukturiran politicki zivot postdaytonske Bosne i Hercegovine.
Zapocinjanje procesa opceg ozdravljivanja i zacjeljivanja Bosne,izgradnju novoga gradjanskog i kozmopolitskog drustva u njoj,tesko je ocekivati u uvjetima vladanja triju paralelnih etnickih partija-pokreta.Relativizacija njihove svevlasti,pojava i jacanje politicke ideje koja bi znala nadrasti njihov etnocentricni autizam,njihovu regresivnu prikovanost za princip etnija-teritorija,a ne ignorirati vaznost nacionalnog fenomena-to je kontekst u kojemu bi moglo doci do pocetka takvog procesa.Imanentni zahtjev te vrste,koji se u kulturi moze otcitati,kako smo vidjeli,u nacinu na koji se u njoj reflektira stvarnost,postoji takodjer kod obicnih ljudi,na nivou spontaniteta u svakodnevnom zivotu,bez obzira na sve ratne traume.Koliko ce se to moci realizirati kao izraz politicke volje ljudi,ne zavisi samo od razvoja prilika u samoj Bosni i Hercegovini.
|
