Vejsil Suljanovic-SMRVLJENE DUSE-KERATERM OMARSKA MANJACA
UZIVAO JE GLEDAJUCI SAMRTNICKE TRZAJE
...Osvanuo je drugi dan mog boravka u neposrednoj blizini moga dragog kuma.Porasle i prerasle brade,zedj,glad,
zagusljivost,smrad,bolest,na smrt isprebijani mladici,upotpunjuju pretuznu sliku deformisanog skupa pod oko 400 zbijenih,zatvorenih ljudi.Pred samu noc,moj jedini kum bio je prozvan da izidje van.Teskom mukom,uz pomoc dvojice mladica,izasao je i nije se odmah vratio.Obuzela me tuga i strah da ga necu vise vidjeti.Nakon izvjesnog vremena vratio se uz pomoc onih istih mladica.Bio je malo ozaren,s nadom u spas.Vidjelo se to na njegovu licu iako je bilo deformisano od uboja.U zdravoj je ruci nosio omanji paket.Bilo mi je lakse.Jedva sam se probio do njega.
Upitao sam ga:"Ko ti je to donio?"
"Moj badzanak"-jedva je procijedio moj kum kroz ostatak zuba polomljene vilice.Badzanak(muz zenine sestre)mu je bio Srbin.Zvao se Kaso.Osjetio sam da vjeruje,kao sto sam i ja povjerovao,da ce ga bas on izvuci iz ovog pakla.Jer oni,koga su htjeli spasiti,to su mogli uvijek uciniti.Kum mi je dao do znanja jednim gestom da sad ne treba da mi da nesto od hrane iz paketa,nego da ce to uciniti sutra.Tog momenta bilo mi je malo lakse zbog kuma,a eto dobicu i koji zalogaj domace hrane.
To su vece ljudi oko mene nesto saputali.Htjeli su da ne cujem i ne saznam o cemu pricaju.Nesto se dogodilo,ali nisam znao sta.Vidio sam,krili su od mene,pa me to uznemirilo i nisam mogao zaspati.U istoj prostoriji nekoliko se starijih i bolesnih ljudi uneredilo,pa ih zdraviji iznose do klozeta,a iza njih ostaju tragovi fekalija sto je povecavalo jos nesnosnije stanje.Nikakvog ni mira ni sna ni te noci nije bilo.
Najzad je dosao dan i moj poznanik,katolicki svecenik,ujko,procijedi kroz zube,veli:"Dosao ti je sin.Vidio sam ga sinoc,ali ti nisam smio reci."
Trgnuo sam se cijelim tijelom i upitao ga:"Kako izgleda?Jesi li ga dobro vidio?"Ujko mi je odgovorio:"Dobro je.Nema znakova da ga je neko dirao.Nemoj se uznemiravati."
Pojavila mi se jaka zelja da vidim svog sina,jer se vise od mjesec dana nismo vidjeli.Bacio sam pogled na kuma i on mi je dao znak da dodjem do njega.Preko nogu i tijela bolesnih i nepomicnih logorasa,kao klipice u sibici slozenih tijela,dosao sam do kuma koji mi je pruzio nesto zamotano u najlon kesu,prethodno upakovano u papir.Kad sam se vratio do svog mjesta na kojem sam mogao samo sjediti skupljenih nogu na golim,tamnim,keramickim plocicama,odmotao sam najlon i papir i vidio komad teleceg mesa i komadic kruha.Odmah sam odlucio da sve ne pojedem,nego samo jedan ili dva zalogaja,a ostalo cu ponijeti sinu.Mozda je gladan.Teskom mukom odvukao sam se do betonske povrsine na otvorenom prostoru gdje je vec bila velika masa ljudi,koji su tu boravili preko cijelog dana na vrelom ljetnom suncu.Vise puta sam rekao da je bio surov odnos cetnika prema logorasima.Ali toga dana,cini mi se da je bio najkrvaviji,najtezi.Od ranog jutra pocelo je dovodjenje novih logorasa i tuca do smrti.Mi,koji smo se tu nalazili,morali smo lezati potrbuske cijeli dan.To lezanje na tvrdom betonu se oduljilo u stalnom strahu da te kundak od puske ne udari po ledjima ili vrh cipele po glavi.Morali smo glavu priljubiti uz beton.Licem i nosom dodirivati podlogu ispod nas.Taj dan na pisti proveo sam kao u dzehennemu.Bio je to pocetak mjeseca jula 1992.godine.
Sunce je przilo svom zestinom,a oko nas uzas,udarci,jauci,smrt u etapama.
Ispod mojih nogu umirao je moj stari poznanik Islam Bohonjic,visi medicinski tehnicar.Prethodnih dana taj junak bivao je vise puta pretucen do izdisaja,ali se nekim cudom za kratko vrijeme oporavljao.
Tog dana su ga dotle tukli,dok nije pao i nepomicno lezao na podu s uzasnim ranama.Poslije su ga skotrljali niz betonske stepenice,sklupcanog ko lopta.Zatim je neki cetnik,culo se to dobro,pozvao dvojicu logorasa da ga iznesu na betonsku povrsinu na kojoj je sunce,nakon prestanka kise,przilo svom zestinom.Bio je sav u rama,krvi,
unakazenog lica i tijela.
Molio je jadnik malo vode,jedva razumljivim rijecima.Ali cetnik je to drsko odbio,govoreci:"Ne treba ti voda,ubrzo ces svakako umrijeti."Cetnik se,kobajagi,udobrovoljio."Pa dajte mu,ljudi,vode,ispunite mu posljednju zelju."
Zatim je ugledao staru,odbacenu,zahrdjalu,poluslupanu konzervu.Uzeo ju je i s njom zahvatio kisnice iz prljave lokve u koju se sprala sva necist s piste,pa,stojeci,rekao:"Pij!"Jadnik je jedvice izgovorio posljednje slogove neke rijeci u svom zivotu:"Ubijte me,ne mogu vise."Cetnik se,vise njegove glave,izdirao:"Necu.Skup je metak za tebe."
Zatim je pucao vise puta u zrak plaseci ptice,a nije htio zrtvu da ubije,da mu prikrati dalje muke.Uzivao je gledajuci samrtnicke trzaje svoga komsije koji je na golom betonu pod uzarenim suncem poslije nekoliko minuta umro.Tu,ispod mojih nogu...
|
