Ivan Lovrenovic-UNUTARNJA ZEMLJA
...Paradoksalni daytonski mir,koji je Bosnu spasio od daljega rata,ali ne i od mucnih politickih kontradikcija i napetosti,zemlja je docekala u stanju sveopce urusenosti,a inercija toga urusavanja nije se zaustavila,neovisno o prestanku rata.Fizicka,organizacijska,funkcionalna razorenost je temeljita.Jos uzasniji je ljudski gubitak-na hiljade invalidiziranih,preko dvije stotine tisuca ubijenih,skoro milijun i pol ljudi prognanih,izbjeglih,raseljenih,sto u samoj Bosni i Hercegovini,sto po svijetu.Doista:koliko je stotina tisuca Bosanaca,najvise Bosnjaka muslimana,ali i Hrvata,pa i samih Srba,trebalo biti pobijeno,izgnano,muceno,zaplasivano,premjestano tamo-ovamo,liseno svega svojega,sludjeno patnjom,zlocinom,strahom,bolju i trpnjom,gubitkom nade i smisla,sveopcom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine-da bi bila ostvarena ta nova slika,taj zlocinom stvoreni novi etnicki raspored u Bosni i Hercegovini,a sve radi razgranicenja kao toboznjeg interesa tih istih Bosnjaka,Srba i Hrvata!
Dugorocno gledajuci,stupanj do kojega je ideologija ovoga rata,ideologija etnosa i prostora,pracena zlocinom(kao svojim sredstvom)i patnjom(kao svojom posljedicom),dvjema stranama jedne stvarnosti,dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu Bosne i njezinih ljudi-sigurno je najteza posljedica rata,s kojom ce se morati nositi generacije sto dolaze.
Pitanje zlocina i krivnje bit ce,sasvim sigurno zadugo,najtezi problem bosanske moralne obnove.
Srusene,sazgane,opljackane i obescascene bogomolje-to je jedno od lica danasnje Bosne.Osobito je porazna pojava sistematskoga razaranja bogomolja i kultnih objekata u mirnim sredinama,pod apsolutnom vlascu jedne od nacionalnih vojski i partija.U Republici Srpskoj,recimo,potpuno je iskorijenjeno svih sesnaest banjaluckih povijesnih dzamija,pocev od velebne Ferhadije i Arnaudije,spaljena je neusporediva Aladza u Foci,unistene dzamije od Trebinja do Mrkonjica i Jajca,od Prijedora do Zvornika,a jednako su zavrsili franjevacki samostan i crkva na Plehanu s neprocjenjivim likovnim blagom,u Jajcu,na Petricevcu kod Banja Luke,legendarno svetiste u Podmilacju kod Jajca,s djelimicno sacuvanom jedinom gotickom crkvicom iz srednjega vijeka.
Pod kontrolom HDZ-a i HVO-a unistena je sva islamska sakralna i druga bastina nulte vrijednosti u stoljetnim,
visoko rafiniranim graditeljskim ambijentima Stoca,Mostara,Pocitelja itd.,a razoren je i cudesni ekolosko-graditeljski kompleks pravoslavnog manastira Zitomislic nize Mostara.
U samoj svojoj srzi narusena je krunska tekovina bosanske socijalne povijesti i kljucna civilizacijska crta bosanskoga iskustva i nacina zivota:naviknutost na drugoga,drukcijega kao na sadrzaj svakodnevice,ambijenta vlastite intime.To iskustvo alteriteta i omogucavalo je da se bude Bosancem.Nanovo teritorijalizirani,otrovno sovinizirani,Bosanci prestaju biti Bosancima,i postaju samo Bosnjaci muslimani,samo Hrvati,samo Srbi.
Do kraja se kristaliziraju tri slike povijesti.Tako je,doduse,bilo i prije,ali je srpska predugo dominirala,pa se nije primjecivalo koliko su i one druge dvije,bezglasne i potisnute,i same zasnovane na pseudohistorijskim predodzbama,puckoj fabulaciji,ideoloski fabriciranom mitu.Rat je ucinio da postanu"ravnopravne",da svaka za se osvoji svoj prostor i u njemu neograniceno vlada.
Za prepoznavanje i pravo razumijevanje bosanskoga kulturnog identiteta uvijek je bilo od prvorazredne vaznosti uocavanje kompozitne integralnosti kao bitne osobine:istovremenosti jedne zajednicke i triju-cetiriju,nota bene,ako ne apstrahiramo Sefarde-posebnih tradicija.Dijakronijski gledano,u razdoblju moderne politicke povijesti(tj.dvjestotinjak godina unatrag)vidi se trajna tendencija premjestanja tezista s kompozitnosti na integralnost,
tendencija koja je bitno vezana uz proces sekularizacije i prevladavanja apsolutne odredjenosti kulture pripadnoscu pojedinim konfesionalno-civilizacijskim identitetima.Cesto je to u obje Jugoslavije islo u znaku nasilnoga gusenja pojedinih komponenata,najcesce nesrpskih,ali proces nije narusen.On se oduvijek temeljio na nacelu zivotne prakse,koje su moderne socioloske koncepcije prepoznale kao osnovu za definiranje kulturne pripadnosti:postojanje zajednickoga referencijalnoga okvira,u kojemu je od onoga sto jesmo(identitet)za odredjenje pripadnosti primarnije kako komuniciramo.Iz te osnove se i razvila ona mogucnost,u kasnim osamdesetim godinama,da Sarajevo i Bosna budu scena neobicno bogatoga simultaniteta kulturnih i subkulturnih pojava najrazlicitijih provenijencija.U njemu je bio,to treba naglasiti,sve slobodniji prostor za novu afirmaciju i valorizaciju etnokonfesionalno markiranih tradicija.I pri svemu tome,ta vibrantna stvarnost se bez ikakvih smetnji osjecala kao integralni kulturni ambijent.
Rat i ideologija etnosa i razgranicenja i u tomu je napravila red,po logici svoje tragicne iluzije da je potrebno uspostaviti se za sebe,kao cista kultura,uz neizbjezan zahtjev vracanja korijenima.Oduvijek je poznato kako je to
moguce provoditi samo nasilno,uz falsifikaciju povijesti,cinjenica i pojava,proslih i sadasnjih.Pri tomu,protagonisti i propagandisti ovoga trenda ne uvidaju kako je to najopasnije bas po njihovu cistu kulturu i po njihov voljeni narod.
Jer taj proces ne vodi nikamo do u autogetoizaciju,u zakrzljanje i izumiranje.
Fini bosanski poliperspektivizam raspao se je danas u grubu vladavinu triju kulturnih paradigmi.Svaka misli da mora imati:cistu svoju zasebnu povijest,cistu svoju zasebnu knjizevnost,cisti svoj zasebni jezik...Kako god se bude dalje odvijalo to nasilno brisanje interferencija,sigurno je jedno:ono moze funkcionirati samo na nacelu osrednjosti,pa u tome sasvim zakonito prvo stradaju najvece vrijednosti i najdarovitije individualnosti.U sistemu cistih vrijednosti za njih ne moze biti mjesta.
Jedna od nepogresivih indikacija o urusenosti i regresiji bosanskog drustva jest stupanj i oblik prisutnosti vjerskih institucija u javnom zivotu.Taj COMEBACK zapoceo je doduse prije rata,u onom kratkom razdoblju nakon prvih demokratskih izbora,i vec tada se je moglo naslutiti kako taj povratak nosi neke naznake zamjene za netom propalu ideologiju i njezine rituale.No,tek je rat,sa svim svojim uzasima i sveopcom destrukcijom,a osobito s krajnjom ugrozenoscu ljudske egzistencije,napravio psiholoski,socijalni,politicki,pa neizbjezno i onaj etnicko-
konfesionalni okvir za svejevrsnu reklerikalizaciju ili desekularizaciju.Taj proces je prisutan u svakoj varijanti-katolickoj,pravoslavnoj i islamskoj.Svaka ima svoje posebnosti,i pogresno bi ih bilo mehanicki izjednacavati.
No,bitno je identificirati taj proces i njegovu generalnu anakronost u kontekstu moderne sekularne civilizacije...
|
