tri zapisa ni o čemu
NIZAŠTO
U kutu kraj prozora nešto zazuji. Pa još jednom. Priđem prozoru, sagnem se i u taj zamračeni ugao gurnem ruku, pomalo se skanjujući, jer tko zna u što se izručuje. Kukca, napipam kukca. Smrdljivog martina. A veljača je, sipi suh snijeg. Lagano ga prignječim da ne otrči, izgubi se u nekoj rupi, mraku iza police, i poslije, kad ga zaboravim, u meni opet otkrije životinju slabiju od njega. Kad podignem ukaljani prst, opazim da se ne miče. Ubio sam ga, nizašto, i nikakvo žaljenje neće u moju sobu vratiti njegov pokušaj da u svom mirisu donese sve mirise ranog ljeta.
PREDVORJE
U dnevnoj sobi izbije smrad što sam ga ubrao u predvorju ispred lifta, već danima zagađenom smradom pišaline, kako ga opisuje mali susjedov sin, ili vonjom nenjegovana psa, tužna psa s prerano prekinute šetnje kišom natopljenim travnjacima, ili neke druge prerano odbačene životinje. Kao da me je čekao, oživljen mojom pomisli da sam ga napustio, zaboravio, skriven u vrećici koja se nabire, napregnuta od želje za gibanjem, i onda prsne, sve iscuri. Ne, ne mogu ga izbjeći, proganja me kao neugodna misao, izranja usred užitka i kaže mu laku noć.
IZLAZ
Pada kišobran mladića ispred mene, ali on se ne sagiba kako bi ga podigao. Dok razmišljam da li da ja to učinim (možda nije ni zamijetio?), on se zatrese i počne gubiti ravnotežu, noge mu klecaju, bježe u jednu stranu, kao slabašne, sa sluzi prekrivene noge tek rođenog teleta. Čvrsto ga hvatam ispod ruke. Da nešto nije u redu zamijetila je i djevojka iza mene koja mu odmah savjetuje da duboko diše. Na sljedećoj tramvajskoj stanici odbija moju ponudu da ga izvedem na svježi zrak. Međutim, čim se vrata zatvore on ponovno postaje ono sluzavo, krhko tele i, da ga nisam čvršće prihvatio, skljokao bi se. Sad svi oko njega shvaćaju kako mu je doista slabo, zove ga i njegov prijatelj - stajao je malo podalje, kao da se zbog neobjašnjivog stida udaljio od svog bolesnog prijatelja - jedna žena nudi bombone s okusom metvice, treba mu šećer, možda je dijabetičar, objašnjava. I u svom tom metežu tiskanja i dovikivanja oko njega, nešto snažno zavonja. Nahrupilo je iz njegova tijela koje se još klatarilo na tramvajskim vratima odbijajući da prizna vlastiti poraz. Tek sam ga tad bolje pogledao: smrtno blijed, žućkasto-pepeljaste boje kože, prorijeđene kose, viši i znatno teži od mene, bio je neizmjerno slab i izgubljen. Na sljedećoj smo ga stanici ipak, i bez njegova pristanka, izveli van gdje se odmah stropoštao na pločnik, oko njega su se sjatile tri-četiri žene i njegov postiđeni prijatelj. Vratio sam se u tramvaj i kroz staklo zamućeno od isparavanja tijela prislonjenih uz prozore promatrao njegovo sklupčalo tijelo koje se gotovo i nije trzalo. Poslije me je slični vonj pratio tokom cijeloga dana: uvukao bi se kroz prozor, prokuljao iz nekih otvora, strujao cijelom površinom zraka – dan kišovit i pomalo sparan, s težinom koja se opire vlastitom nestajanju.
© m. kirin
|
