Dubravka Ugresic-KONFISKACIJA PAMCENJA
8.
Vratimo se ipak detalju s pocetka ove price.Zasto sam svojim americkim znancima rekla da je moja omiljena knjiga bio Winnie The Pooh?Mozda zbog trenutne osamljenosti,mozda zbog zelje da se i ja ogrijem na kolektivnoj pari nostalgicna zazivanja djetinjstva,a mozda,sto ce najprije biti,i zbog svijesti da bi moj pravi odgovor zahtijevao i suvise pojasnjavajucih fusnota i na kraju ipak ostao neprevodiv.
Moja omiljena djecja knjiga bila je,naime,"Jezeva kucica".Mala,topla,bezazlena knjiga postala je svojinom generacija djece koja su se radjala u Jugoslaviji.Njezin autor je Branko Copic.Znala sam krug zagrebackih studenata,koji su marljivo studirali Lacana,Faucaulta i Derridu,ali su"glupu"i dragu"Jezevu kucicu"proglasili svojom kultnom knjigom i zabavljali se recitirajuci stihove napamet.Bila je to slobodna nostalgicna gesta,mali test iz generacijskog pamcenja.Branko Copic,inace bosanski Srbin,prije dvadesetak godina izvrsio je samoubojstvo,
prethodno predvidjevsi u mracnu pogovoru jedne od svojih posljednjih knjiga sve sto ce se kasnije izdogadjati.
Danas je Branko Copic zaboravljen pisac.Svoje ce mjesto jednoga dana kada se uklone rusevine,vec prema svojoj krvnoj grupi,naci u povijesti srpske knjizevnosti.Mozda i bosanske,zavisi od velikodusnosti trenutka.U Hrvatskoj Branko Copic vise ne postoji.Iz trostruka,cini se,razloga.Prvi lezi u samom ratu koji je sam po sebi amnesticka ljudska aktivnost.Drugi u cinjenici da je Copic bio Srbin.Treci pak razlog lezi u cinjenici da Branko Copic pripada bivsoj,jugoslavenskoj kulturi.Da postoji,za njegovom knjigom mogla bi posegnuti ruka nostalgicna citaoca.A svaka i najbezazlenija nostalgija u vremenu brisanja jednog pamcenja i konstruiranja novoga(ili vremenu prisilne amnezije i prisilna pamcenja)smatra se,s pravom,opasnom.
(Dubravka Ugresic-"KULTURA LAZI(antipoliticki eseji)")
|
