Vejsil Suljanovic-SMRVLJENE DUSE-KERATERM OMARSKA MANJACA
...ISTAKNULI SMO BIJELE ZASTAVE
Tih su dana popucale snazne niti prijateljstva,kumstva,pa i izmedju mnogih bracnih partnera,koje su desetljecima povezivale bosnjacki i srpski narod i u ovom kraju.Ipak,tih sam dana susretao vise ljudi srpske nacionalnosti koji su,cini se,zalili sto je eto doslo do krvoprolica.Ali,cinjenica je da nisu nista ni pokusali uciniti da do toga ne dodje.
Prosli su dani predaje oruzja.Obavjestenja preko lokalnog radija su govorila da se nece nikom nista dogoditi
ko je predao oruzje.Ljudi su u to povjerovali.
Ali da se ne zaboravi,prije napada na Kozarac,20.V 1992.lansirana je i objavljena informacija da su gradjani Donje Puharske izvrsili napad na vojnu kasarnu u Urijama.
Naredne noci njihova cetnicka armija je izvrsila blokadu te mjesne zajednice.Kad su vidjeli da se iz naselja na ulice niko drugi ne pojavljuje,pucali su bijesno u zrak i na osvjetljene prozore.Utisak je bio da je to pravi rat.
Ta lazna vijest i provokacije,uzbudile su i pojacano uplasile nas narod.SDS Prijedora je to demantovao.
Zacudo,sutradan poslije podne to su javno ucinili i oni koji su tu laznu vijest lansirali-srpska huskacka propaganda.
Medjutim,strah koji se uvukao u kosti ljudi,prouzrokovao je jos vece uzbudjenje,tako da se pri kraju mjeseca maja,narocito u popodnevnim satima,masa nasih ljudi kretala prema centru grada.Ljudi su masovno odlazili i vracali se tako da je to djelovalo i haoticno po ulicama i sokacima Donje Puharske.Cetnici,strazari pri ulazu u grad,neke su ljude vracali nazad,a neke propustali.To veliko uznemirenje uz pucnjavu minobacaca,tenkova i haubica koji su vecinom bili upereni prema Kozarcu i Hambarinama,trajalo je i danju i nocu sve do pocetka juna.
Rano ujutro 30.V 1992.emitovana je vijest s Radio Prijedora,koja je bila jasna.Svi stanovnici nesrpske nacionalnosti u opcini Prijedor,moraju istaknuti bijele zastave na svojim kucama ili stanovima i na taj nacin pokazati da su prihvatili pokornost srpskoj vlasti i srpskoj sili.
Tuzno je i jadno bilo gledati na krovovima,na balkonima i prozorima bijele peskire,mahrame i carsafe.
To vidjenje podsjecalo je na ranije fasisticke postupke u dokumentarnim filmovima iz Drugog svjetskog rata.Ali,
moj prijatelju,jutro 31.V 1992.godine,za brojne gradjane u prijedorskoj opcini,ostat ce zapisano crnim slovima kao tragicni pocetak teske i krvave robije.
Tog majskog rascvjetanog prelijepog proljetnog jutra,gradjane je obuzela crna slutnja crnih poziva i parola s radija.
Pozivani su ljudi muslimanske i hrvatske nacionalnosti od 16 do 60 godina starosti,da hitno dodju na jedan kraci razgovor,te da ce se odmah moci vratiti svojim kucama.Velika je vecina ljudi u Mjesnoj zajednici Donja Puharska prihvatila taj poziv.U Ulici Mise Jazbeca,gdje sam i ja stanovao,skoro svi smo izasli napolje i okupili se na jednom mjestu,strahujuci sta ce se desiti.
Dakako,nismo vjerovali da ce nekadasnja JNA,tako grubo,siledzijski,krenuti ulicama prigradskih naselja Prijedora.
Drhtali smo od svjezine majskog jutra,ali vise od predstojece neizvjesnosti koja se neposredno nadvila nad nas.
Ipak,nismo ocekivali takvu krvolocnost,takvu uzasnu brutalnost cetnika koja se pocela,vec tog jutra,ostvarivati i nastavljati kroz sljedecih pet i po mjeseci.
Prvo se pojavise dvojica policajaca s bijelim trakama na lijevoj ruci.Kazu nam,bez pozdrava:"Ako imate oruzje,
ponesite ga i idite u pravcu odakle dolaze oni tenkovi sa vojskom."
UVIJEK ME PRVI POZDRAVLJAO,SAD ME NE POZNAJE!
Nas desetak,starijih ljudi i omladine,krenusmo u pokazanom smjeru.Niko od nas nije ni doruckovao.Idemo nesigurno.Slabo smo,onako kucno,obuceni.Nasa grupica ide s ove strane,a u susret nama strasna vojna sila.Grmi.
Na moje iznenadjenje prepoznajem covjeka koji koraca ispred njih:ide moj komsija Galijan,pola Srbin pola Hrvat.
Obucen je u vojnu uniformu s cinom kapetana prve klase.Iza njega dva tenka i jedan transporter s protivavionskim naoruzanjem.Odmah sam pomislio,s obzirom da vidim komsiju na celu nadolazece sile,da nece biti tako strasno.
Njegov cin,a i cinjenica da smo svi njegove blize komsije,otvarala je nadu da ce nas zastititi.Medjutim,kad smo se susreli,oborio je pogled i glavu,da nam u oci ne pogleda.Poznavao sam dobro tog komsiju,uvijek vedrog lica,plavih ociju.Uvijek je,ranije,pri susretu sa mnom,prvi pozdravljao.A sada,ponasa se kao da nikoga nikada nije ni vidio!Zastali smo,ali posto je bilo ocito da nikog ne zeli ni u putu susresti a kamoli pozdraviti,nije bilo druge nego da produzimo.To je bio prvi neocekivani i neprijatni susret koji je bio samo mali uvod u sljedeci susret s omanjom skupinom koja je,na oko dvadeset metara,stizala iza kapetana prve klase.To je bila mala kolona da bi je predvodio oficir takvog ranga.
Zapravo,stizala je grupa vojnika koja po svom izgledu nimalo ne slici na neku vojsku.
Obuceni su u ruzna zeleno-crna,prljava odijela.S razlicitim oznakama ili bez njih.S kapama ili bez njih.Poneki s bradom.Jeziv prizor bandita.Najruzniji medju njima je komandovao.Razbarusene kose,orlovskog nosa,neobrijan.Bez vojnih oznaka na odjeci.Kad zaustavi svoju skupinu koja nas je zapanjila svojim izgledom,krivonosonja se,bez pozdrava,prodera na nas:"Imate li oruzje?"
Moj komsija,mladic Mesud Dizdarevic,koji je prije nekoliko dana stigao iz njihove JNA,bojazljivo rece:"Nemamo".
"Ma sta nemate,majku vam tursku!"-zagrmi spodoba,skoci prema njemu i snazno ga udari kundakom u bradu.
Momak pade u jarak kao pokosen.Krv mu potece na usta.Razbojnik nastavi udarati kundakom.Na moje iznenadjenje kad dodje do mene,ne udari me,a ni 60-godisnjeg komsiju Mehu Krkica.Ali ostali zlikovci nastavise bjesomucnu tucu ne preskacuci ni nas dvojicu starijih ljudi.Nisu birali i gledali gdje ce nas udarati puskama,drvenim polugama,nogama.
To su cinili tako brzo i zestoko da nasta haoticno stanje.Krv je prskala na sve strane.To je bio sok za nas,najvise za komsiju Mehu,koji je tu imao tri sina.Gledao je kako mu ti razbjesnjeli vuci,tako katilski,tuku rodjenu djecu.Shvatio sam:to su cetnici.
Iza te iznenadne oluje sto se obrusila po nama,jedan gologlavi mladocetnik strogo naredjuje da se svi oni koji jos leze izubijani,koji stoje,a i oni koji jos pristizu,postroje i dignu ruke iza vrata.Postrojili smo se i drzali ruke na potiljku nekoliko minuta,zanijemili od straha sta ce sad biti.Traze licne karte i pogledaju ih.Kad su dosle komsije Srbina Vese koji se,eto,nekim slucajem nasao medju nama,rece mu jedan:"Ti idi kuci,peci kafu.Ti ne trebas ovdje!"...
|
