Imre Kertesz-ZAPISNIK
...Vlak klizi ujednaceno,gotovo besumno.Tiho je.Gospodin drijema,a gospodja cita.Engleski roman,vidim po ovitku.
Sjedim nepomicno.Pogled mi juri negdje iznad jednolicnoga krajolika,tik do neba,usporedno s vlakom;pogledam kroz prozor,no nista ne vidim,ne zelim vidjeti.Polako,sasvim polako preplavljuje me sram;krece od noznog palca,
preko zeluca u grlo,prodire prema mozgu.Dobro znam da mi sad predstoje dani,tjedni,mozda cak i mjeseci depresije.Zasto sam uopce povjerovao da mogu otputovati u Bec?Zasto sam vjerovao da mogu uraditi nesto drugo nego sto sam do sada radio?Dosad sam zivio poput uznika,skrivajuci svoje misli,darovitost i stvarno bice zato sto sam vrlo dobro znao da tu gdje zivim mogu biti slobodan jedino kao rob.Dobro sam znao da je ta sloboda bila sloboda robova,odnosno bila je iluzija;medjutim,vjerovao sam,bila je to postena iluzija,najpostenija,da uznicki zivim u iluziji slobode.Dobro sam poznavao opasnosti takvoga zivota,da ce te robovski zivot u konacnici pretvoriti u roba,da sam prisiljen zivjeti duboko ispod kulturne razine stoljeca,da mi se suzava vidokrug,da ce se na kraju samljeti i moja darovitost.Unatoc svemu,tu sam zelio zivjeti,uvjeren da je i ovaj tu ipak nekakav zivot,onaj koji ce netko,mozda bas ja,jednoga dana morati opisom odrediti.Pa zasto sam onda zelio bjezati ili u najmanju ruku otici odavde na kratak dopust?Zasto sam vjerovao da mogu nesto izmijeniti u ovome zivotu za koji vec dugo,dugo mislim,prema kojemu se vec odavna odnosim kao da nije samo moj vec mi je dodijeljen strogo kao zadaca,kao predmet ispitivanja?Medjutim,ja prema njemu cuvam jos jednu povlasticu ili,ako vam se tako vise svidja,slobodu da ga,ukoliko mi se nepovratno ogadi,mogu okoncati s dvije kutije tableta za spavanje i s pola boce loseg albanskog konjaka...
I tu se prenem.Opet smo stigli u Tatabanyu.U medjuvremenu sam i ja prosao svoj put,i gle,shvatio svoj zivot.
Agresiju koja se usmjerila protiv mene sada cu,jer ne mogu drukcije,kao i uvijek,prozdrljivo zgrabiti i poput bodeza,ostricu joj okrenuti protiv sebe.Medjutim,zestina i gorki uzitak s kojim su mi vlastite misli digle ruku na mene svojom me iskrenom divljinom gotovo prestravljuju.SVE,SVE,/SVE RAZUMIJEM,/SVE SAM VEC PROZREO!/CUJEM LEPET TVOJIH GAVRANOVIH KRILA...Da,casa je puna,vise rana,cini se,ne mogu otrpjeti.
Sest desetljeca razlicitih,premda u stvari monotonih diktatura i taj njihov jos bezimeni diktatorski talog rastocili su moj imunitet koji se bio hranio strpljenjem,bezrazloznim strpljenjem.Na mojemu uzduz i poprijeko izbodenome,do kraja izranjavanome tijelu,ovjesenom o niti u zivcanoj mrezi,nije vise ostalo mjesta niti za injekcijsku iglu,a kamoli za vrsak koplja.Izgubio sam sposobnost trpljenja,nisam vise ranjiv.Izgubio sam.Naizgled putujem vlakom,no vlak vozi tek jedno truplo.Mrtav sam(DO POTPUNOGA IZVRSENJA,A KAKO BIH SE MANJE OSJECAO NAPUSTENIM,JEDINO JOS MORAM POZELJETI,da na moj grob ili na moju urnu ili na bilo sto moje,na ono sto je jos ostalo od mene,ako vec ne u znak rehabilitacije,a onda barem kao oprost,jedan carinik polozi jedan jedini cvijetak...)
|
