Imre Kertesz-ZAPISNIK
...Kazem mu,dakle,da ja zapisnik u ovome obliku ne potpisujem.Zasto?Jer ne odgovara istini kako me je prije upozorenja upoznao sa zakonom.Kako nije,on osobno me bio upoznao.Dobro,rekoh,potpisat cu,ukoliko ga mogu dopuniti vlastitom opaskom.A sto bih ja zelio opaziti?To da mi uoci upozorenja nije dao ni najmanju priliku za razmisljanje,za prosudjivanje,kako bih prvotne osjecaje nadvladao trezvenim umom.Ili cu potpisati ovaj zapisnik ili ga ne potpisujem,glasi odgovor.Na to cu ja,onda necu.Lagano,premda srdito slijeganje ramenima.Jedan plavobrki podcarinik ucas izjavi sljedece:"Svjedocim da sam bio nazocan kada si ga upoznavao sa zakonom."Njegova me izjava nimalo ne iznenadjuje,no sada vec vrlo jako susprezem bljuvanje.Onako usput primjecujem da se svjedoka nadje za sve i za svaki proces,od najdrevnijih vremena do najmodernijih.I dok mi vracaju putovnicu zajedno s potvrdom o zapljeni 4000(mojih)schillinga,dometnem kako ce biti vraski tesko ovu zemlju uvjeriti u njezinu slobodu.Sto odmah i pozalim,jer sam bio izrekao recenicu koja je nerazumljiva onkoloski koliko i semanticki,a i glede svoje najuze iskustvenosti.Mogao bih reci da me daleko vise zaokupljao osjecaj zrnca zadovoljstva,jer je sve sto se dogadjalo ili sto se dogadja zapravo plod moje najvlastitije maste,a i zato sto se sve to odvijalo i odvija prema zakonitostima moje najosobnije fantazije.Opet bih se pozvao na najmanje jednoga jedinoga"vjernog citatelja"a koji sam mozda ja sam;taj se prizor,uostalom,moze slijediti od rijeci do rijeci vec u mojemu prorocanskomu romanu.Isto drzanje,isti postupak,isto mucno provodjenje zakona dok te peljese od glave do pete,a zatim te osramocenoga i mutnim prijetnjama okaljanoga izbacuju pod nepoznato nebo.Poput Kövesa,mojeg alter ega u romanu,i ja sam krenuo u neki siri i veci svijet kako bih se iznenada nasao na nekom prljavom granicnom kolodvoru gdje sam i dalje kod kuce,bijedno,kobno,smrtno doma.Gle,zivot oponasa umjetnost,odnosno zakon.Nema tu slucajnosti,sve se dogadja putem i zbog mene,i prodjem li svoj put,napokon cu razumjeti i svoj zivot.
Izadjem iz zgrade,napolju sja sunce.Pada mi na pamet telefonirati kuci.Djelomice zato da napustim ovu hrapavu,
suhu i skripecu sferu i ponovno cujem ljudski glas pun ljubavi,a djelomice i zato sto moram najaviti,da cu usprkos planiranom programu danas rucati kod kuce.Nigdje telefona.Zavirim u cekaonicu,na blagajnu,nema ga nigdje.Iz bifea neopisivoga vonja i izgleda hlapne nabubrjeli stari gospodin mjedenih obraza i sretan od pijanstva;
pitam ga gdje je telefon,on ne zna,veli i udaljava se raspolozen,crvenih ociju,sa siltericom na glavi,blazenoga izraza.Pipnicarka mi savjetuje da izidjem iz kolodvora pa nakon rampe skrenem desno(ili lijevo,ne sjecam se vise)i nakon nekih tristo metara naici cu na zutu zgradu,to je posta,a tamo ce zasigurno biti i telefon.Krenem s kolodvora pa kada pogledam u prasnjavu cestu,u prasnjavo nebo,u prasnjave kuce i na tristo metara koji zijevnu preda mnom,shvatim da necu telefonirati.Nazad u dvoranu s blagajnom,radi provjere kako najbrze do Budimpeste.Pitam blagajnicu,postoji li onaj vlak u deset i pedeset i jedan koji citam s voznog reda.Postoji,rece,no on je medjunarodni.Upravo to i trebam,kazem,i vise zakljucujem nego sto pitam:Za njega vrijedi,zar ne,moja povratna karta za Bec?Da,kaze blagajnica,no upravo je maloprije bila pripomenula,da je vlak medjunarodni.A sto to znaci?,uskrsne u meni nagla sumnja.To,cuje se pojasnjenje,da je zabranjeno ukrcavati se u njega.Spominjem joj da sam za dvije i pol tisuce forinti bio kupio medjunarodnu voznu kartu koje prvu polovicu nisam iskoristio u cijelosti,a drugu jos nisam ni taknuo.Uocavam da mi argumenti ne proizvode neki osobit dojam;ako se ne varam,
sljedeci je vlak putnicki,polazi iza podneva i vuce se do Peste vise od pet sati;napokon od blagajnice dobivam dobar savjet da trebam zamoliti dopustenje carinika za ukrcaj u onaj vlak za koji sam bio pribavio tu svoju kartu.
Dakle,natrag u carinarnicu.Svi su iznimno susretljivi.A moj ce covjek:kako to da nisam ipak otputovao za Bec?,
raspituje se.Ne razumijem pitanje,humorizirati ili intimizirati nemam volje;pitam ga,hoce li poduprijeti da se sa svojom valjanom voznom kartom ukrcam u medjunarodni ekspresni vlak;s njegove strane nema prepreke,rece carinik.Medjutim,njegov pristanak ni izdaleka nije dostatan,morat cu istu dozvolu zatraziti i od granicne straze.
Opazih nekolicinu tumarajucih vojnika,jednome od njih na bijelom remenu oko vrata visi nesto poput omanje police nocnog ormarica.Izlozim mu svoju molbu.A prazna lica sute.Polako gubim hrabrost,preplavljuje me osjecaj da sam mozda pricao na japanskome ili na nekom drugom,meni,a pogotovo ovim vojnicima,nepoznatome jeziku.Napokon netko rece da se mora pricekati zapovjednika.Za nekih dobrih cetvrt sata ugledam suhonjava,
postarijega casnika s naocalama i crtama lica djelatnika javne uprave kako kaska uz tracnice u drustvu skupine nizerangiranih odora.Oslovim ga i iznesem mu svoju molbu.Osjecam kako zdvojnost izbija iz cijelog mene.No cini se da casnik razumije ono sto mu govorim."Morali ste sici s vlaka za Bec,zar ne?",pita me diplomatski,a strogo.
Tako je,morao sam sici.U redu je,rece,dopusta;kratko me odmjeri objektivistickim prijezirom od glave do pete,
zatim krene dalje.Unatoc tome,sasvim sam jasno osjetio da u tom casniku ima ljubavi.U tamnicama,u logorima i na slicnim se mjestima uvijek nadje neki casnik ili docasnik koji ce covjeku vratiti vjeru u zivot.Takvim casnicima vjerujemo kada nas saslusavaju,njima necemo lagati,zudimo za njihovom utjesnom pojavom,i budu li nas cak i strijeljali,znat cemo da to ne cine iz zadovoljstva vec zato sto nisu mogli drukcije.
Evo vlaka.Ulazim.U jednom nepusackom kupeu drugoga razreda zapitam mogu li uci.Oni koji sjede u njemu,
muskarac i zena koji ocigledno ne pripadaju jedno drugome,ne govore madjarski,sto u ovom trenutku dozivljavam kao vrlo povoljnu okolnost.Stize kondukter.Na kartu,kaze,moram doplatiti.Koliko?,pitam,vrlo skromno,vrlo uljudno.
Zato sto,pocinje objasnjavati,jer...Ne pitam vas,prekidam ga,vrlo skromno i vrlo uljudno,zasto,nego koliko,jer mozda nemam kod sebe dovoljno novca.Petstotinacetrdeset forinti,cuje se odgovor.Umirujuce.Placam.
Medjutim,kondukter mi ipak podastire objasnjenje;uzalud to cini,saslusam ga do kraja vrlo skromno i vrlo uljudno,
no nista ne razumijem,niti ne zanima.Glavno je da vise ne moram silaziti...
|
