Peter Esterhazy-ZIVOT I KNJIZEVNOST(Imri Kerteszu)
...Pridje mi jedan od njih,crnomanjast,hitrih pokreta.Madjarska carina,kaze.Zamoli moju putovnicu glasom bez tezine,skromno,poput nekoga tko ne pridaje sebi ama bas nikakvu vaznost.Medjutim,dok mu jedva pridizuci pogled s knjige dodajem svoju putovnicu-Dubin je bio upravo zapao u nevolje i ne osjeca ritam svojih recenica-posve neobjasnjivo i bez obrazlozenja kao sto i samo sunce sja,prostruji me misao da u tom covjeku nema ljubavi.Mozda je i on pisac?Valjda jos pod dojmom Malamudove knjige javlja se predosjecaj moje djetinje i umjetnicke duse,
iznenada nezasticene i prijemljive,narcisoidne i neprestano zedne ljubavi.U medjuvremenu je moj covjek ocigledno zavrsio s poslom.Zaklapa putovnicu i vraca mi je;no istim bestezinskim glasom od maloprije,nekako naglo-a iz cega je moj,upravo na Bernardu Malamudu brusen sluh cuo nijansu podmukloga-zapita koliko strane valute(ili deviza:
vjerojatno nikada necu nauciti po cemu se one razlikuju),kako se to vec kaze,"iznosim"iz zemlje.
Ne.Koliko madjarskog novca imam kod sebe,to me je prvo pitao meko.Izronio sam iz knjige i veselo,zericu bedasto iskesio prema cariniku,onako,sto-bi-htio-kad-bi-bilo.Slobodan,mrvicu trknut sin slobodne zemlje.A koliko bih imao?,
mozgam srdacno.Zapravo,zasto bih to trebao znati napamet,imam koliko imam,i ja cu o tome ionako spremno i smjesta izvijestiti.Muskarac moje dobi umornim je pokretom ruke pomilovao svoju kosu i tiho puknuo recenicu;on bi me,naime,sada kao upoznao s odnosnim valutnim i deviznim propisima,s gornjom granicom svote koja se moze iznijeti,te o potrebi dozvole za iznose koji to prelaze.
Brzo sklopih oci kako bih se nasao na kraju svijeta;draga moja mamice,pomozi,posljednji mi put jos pomozi,draga moja mamice.Jer od ove recenice,poput krvava prividjenja,navire mi prokleta knjizevnost,ZAPISNIK IMRE KERTESZA,tekst koji pod bas tim naslovom donosi(vise gura,izbacuje)upravo takovu dogodovstinu s carinicima i podize je na razinu interpretacije smisla zivota.O valuti preko dozvoljenoga,skidanje kod Hegyeshaloma,i-tako-dalje.
Iza sklopljenih kapaka ne javlja se slika moje drage majke,vec Imre Kertesza,sto je daleko beznadnije.Vidio sam njega,njegov dugacak,pognut,tezak lik,poput kakva anti-Mihalya Kolhasza(Mihaly Kolhasz je glavni lik u drami
CVJETNICA JEDNOG TIMARITELJA KONJA(EGY LOCSISZAR VIRAGVASARNAPJA)najznacajnijega madjarskog knjizevnika u Rumunjskoj Andrasa Sutöa(1927))koji ne trazi svoju istinu,jer ga je njegova istina vec bila nasla,i vidio sam njegove recenice,jednu po jednu,te spore,pogurene,teske recenice koje se nezaustavljivo njisu prema konacnoj i pustoj spoznaji,a kolega pritom prodje svoj put te napokon razumije i svoj zivot.Agresiju koja ga je zadesila,on ce,jer ne moze drukcije,kao i uvijek,prozdrljivo zgrabiti i ostricu joj,poput bodeza,okrenuti protiv sebe.
Medjutim,zestina i gorki uzitak,s kojim su mu vlastite misli digle ruku na njega,svojom su ga iskrenom divljinom gotovo prestravile.SVE,SVE,/SVE RAZUMIJEM,/SVE SAM VEC PROZREO!/CUJEM LEPET TVOJIH GAVRANOVIH KRILA...Da,casa je puna,vise rana,cini se,ne moze otrpjeti.Sest desetljeca razlicitih,premda u stvari monotonih diktatura i taj njihov jos bezimeni diktatorski talog rastocili su mu imunitet koji se bio hranio strpljenjem,bezrazloznim strpljenjem.Na njegovom uzduz i poprijeko izbodenome,do kraja izranjavanome tijelu,ovjesenome o niti u zivcanoj mrezi,nije vise ostalo mjesta ni za injekcijsku iglu,a kamoli za vrsak koplja.Izgubio je sposobnost trpljenja,nije vise ranjiv.Izgubio sam,pise.Naizgled putujem vlakom,no vlak vozi tek jedno truplo.Mrtav sam.
Otvorim oci,bolno zalim,nisam mrtav.Da?!,pitao je i tvrdio carinik u isti mah,a ja sam se u trenutku zacrvenio.Pa da,
ono sto mi je vraceno,to je kod mene,brbljam.A hocu li mu to i pokazati.Jaoj.Ne bih vise rekao da,tisucu puta rado,
gospodine kapetane,samo marljivo kimam kako bih iskamcio nesto dobrohotnosti,pa makar i sa zakasnjenjem.Ja ne tvrdim da je u pozadini himbenoga pitanja te carinske osobe,koje unaprijed predmnijeva krivca,u mojim usima zagrmio bat cizama,tutnjava revolucionarnih pjesama,da su odzvanjali krikovi zvonaca u ranu zoru,ne,pred mojim ocima nisu strsile ni zatvorske resetke,ni ograde od bodljikave zice.Onaj tko je odgovorio na pitanje bio sam ja,
naprosto ja,a ne gradjanin koji je desetljecima mucen,dresiran,u svijesti,u osobnosti,u zivcima vrijedjan,ako ne i nasmrt ranjen,mozda vise uznik nego gradjanin.Bio sam to ja koji sam u spomenutoj noveli procitao da onaj tko je odgovorio da(ono)pitanje nije bio pripovjedacevo(Imrino)ja vec netko tko je desetljecima mucen,dresiran itd.,netko tko je to procitao i trenutacno duboko i zestoko shvatio,razumio,pa je u tom trenutacnom,dubokom i zestokom razumijevanju i on postao i-tako-dalje,desetljecima mucen,dresiran,u svijesti,u osobnosti vrijedjan,ako ne i nasmrt ranjen i-tako-dalje...
|
