Ivan Sarcevic-STANJE DUHA I NACIJE
U ovoj zemlji ima svega viska osim:zdrave pameti,individualnih odluka,postivanja drugoga i iskrene bogobojaznosti.I ovih dana ne manjka nam sludjivanja i straha.Pritisnuti smo viskom dogadjanja koji reflektiraju opce stanje duha:
lomaca za staricu,pljacke,uhicenja i ubojstva politickih kriminalaca,ubojstvo srednjoskolca,otkazivanje
gostoprimstva strancu na Allahovu putu,vjeronauk u predskolskim ustanovama,itd.Sve su ovo vazna dogadjanja,ali su ipak u sjeni onih najvaznijih,politickih,zbog kojih smo onesposobljeni da mirno setamo gradom ili gledamo promjene u prirodi.
Pregovaranja i setnje po zemlji velike sestorke s Lajcakom na celu neodoljivo podsjecaju na ona republicka netom prije rata.Nisu ista u akterima,predmet razgovaranja nije isti,nije isti ni odnos snaga,ali je politicka matrica ponasanja vrlo slicna,ako ne identicna.Tako se medju danasnjim pregovaracima daju odcitati isti modeli koje je imao Milosevic,Tudjman,Izetbegovic,Bulatovic i dr.Na posljednjem,sirokobrijeskom,izdvojili su se Tihic i Lajcak.
Razliciti naravno.Tihic vise nije mogao ne slusati svoju savjest,kako ce kazati u intervjuu,a Lajcak se ili otkrio ili se umorio.Sto god bilo,svojim pozivanjem na nuznost brzoga rjesavanja slozene situacije,govori samo da poput Aleksandra Velikog ima sve manje strpljivosti i da bosanskohercegovacki gordijski cvor treba presjeci macem,
macem jacega,dakle Dodika i Silajdzica.Politika medjutim u bitnim odlukama nije posao brzine ni ucjene.
U svim tim druzenjima od"velike vaznosti",posljednji sastanak je pokazao da hrvatska politika u BiH ima dva lica.Jedno je ono Covicevo koje se brine za sebe,u samodopadnoj ljepoti zivi na sukobu drugih i licemjerno izjavljuje kako problem uopce nije tako tezak.Naravno,za tu politiku i nema veceg problema od cuvanja vlastite koze.Po mogucnosti svima se treba udvarati,sto iz straha,sto iz divljenja,i Dodiku i Lajcaku i svima koje oni predstavljaju.
Bosnjake se ionako prezire.
Drugo lice hrvatske politike jest izoblicena strana famozne"hrvatske sutnje"koja je pocela davno,a svoje epiloge ima u nacionalnom komunizmu misteriozno uklonjenog Hebranga,naprasno prekinutoga"hrvatskog proljeca"koje je vise djelovalo na Ustav 1974.nego sto se hoce priznati.Tu sutnju,kao strah od sebe samih,danas nastavlja doktor
Ljubic koji odsutnost vizija pokriva uljudnoscu,a bojazan od vlastitih misli priklanjanjem jacima.I on,kao i mnogi Hrvati u BiH(u Hrvatskoj da i ne govorimo),sadasnji sukob Tihic-Dodik(Lajcak),Tihic-Silajdzic ne smatra svojim sukobom.Poznata nam je ta hrvatska podlost samozaborava,kao da nikada nisu prigovarali Izetbegovicu i Muslimanima sto su se distancirali od napada na Ravno.
Nema sa hrvatske strane u ovoj zemlji nikoga da kaze i zastupa da politika nije samo briga za svoje nego nuzno i istodobno i odgovornost za druge,za zajednicku stvar.Zato je veca muka sto ce biti sa ZERP-om i Slovenijom nego eticnost vlastitih prosudbi.Krajnje je nemoralno uzivati sa strane u sukobu drugih i glumiti mirotvorstvo.
I dio Hrvata unutar SDP-a suti.Oni su zauzeti"likom i djelom sina nasih naroda i narodnosti",svojim strahom da ne bi slucajno bili nacionalisti,Hrvati.I oni se pretvorili u svilene tehnokrate vlasti,posumnjali u(svoj)ideal(utopiju)socijalne pravde.Bez ikakva povijesnog misljenja i samokriticnosti ne mogu se cak ni"partijski ograditi",a kamoli osobno,od svojih bivsih drugova-"Hrvata zadnjega casa",od svojih pionira i generala koji su izvrsili upad u demokraciju od koje nam trnu zubi.
Crkveni ljudi,kao uopce religiozni poglavari,u ovoj su zemlji jos najdublje u komunizmu,funkcioniraju na razinkoristi i privilegija.I cekaju.Milostinju.I slijede politiku.Tek pokoji hrvatski kriticki glas.Dotle se hrvatske kulturne i obrazovne institucije drmaju bilo zbog predsjednicke krize(Napredak),bilo zbog financijske nemoci,bilo zbog manjka ljudi.Ta pokoja hrvatska institucija izvana je krajnje politizirana,a iznutra nema nikakve ni kritike ni samokritike,a kamoli programa(od Mostarskog sveucilista do HVIDRE),nego samo trazenje novca.Glavni hrvatski mediji zive od senzacije,prethodnica su i glasnogovornici politickih i ekonomskih magnata,novinarstvo vecernjih skola,i usput dodjeljuju pecat-nagrade po kriteriju politickog gospodara iz sjene.
Ima li izlaza?
Dayton nije kraj nego pocetak.Dayton je promjenjiv.Stajaliste da se nista ne moze promijeniti,jer to Srbi nece,samo je apstinencija i pristajanje na pasivnost.Republika Srpska je (epi)centar problema.Dodik je dosad najsposobniji,ali privremeni analgetik"kronicne srpske povijesne traume".
Najbolji prijedlog bilo bi uredjenje drzave kroz regije i lokalne(opcinske)uprave po zemljopisnim,ekonomskim i nikad iskljucivo nacionalnim kriterijima.Prije toga,trebaju odstupiti oni koji u politici misle samo na sebe i svoje,jer to nije ni po Bozjem zakonu niti po ikojoj deklaraciji o ljudskim pravima,slobodama i odgovornostima.Buduci da oni to nece uciniti,treba izici iz atrofirane kolektivne politike,raskrinkati vjestinu politicke prevare i"psihopolitickog inzenjeringa".
("Oslobodjenje")
|
